VELIKI RESET – o povjerenju

Poslovanje banaka i uopšte finansijskih institucija se može svesti samo na jedan pojam, na jednu riječ, povjerenje. Svi komplikovani alati, procedure i mnogobrojni finansijski trikovi padaju u vodu ako se ta mala ključna riječ dovede u pitanje. Jednostavan primjer je takozvana bank run situacija ili bijeg iz banaka ili bankarska panika. Ukoliko dođe do narušavanja povjerenja klijenata iz bilo kog razloga pa makar i nekog banalnog kao što je neprovjerena glasina ili sumnja u ispravnost rada banke, dolazi do naglog povlačenja sredstava usljed straha investitora ili klijenata u gubitak svojih ulaganja. Nastaje panika koju čak i mali incident uvećava, širi se strah koji je veoma teško kontrolisati, što najčešće vodi bankrotu banke. Ovo je samo mali jednostavni primjer iz bankarskog poslovanja ali treba znati da potpuno isti princip važi u svim finansijskim institucijama kao što su berze, investicione banke, fondovi i slično. Na prvi pomen nesigurnosti ulaganja investitor izražava zabrinutost i spremnost na povlačenje svojih sredstava na neko sigurnije mjesto.

Odmah po nastanku ukrajinske krize došlo je do složne i veoma brze reakcije zapadnih zemalja prema Rusiji ali i prema ruskim građanima koji su poslovali na tom već pomalo divljem zapadu. Gotovo je nevjerovatna brzina i efikasnost mjera kojom su te mjere nastajale, kao da su već odavno bile dobro pripremljene a onda se samo čekao trenutak, znak za početak progona. Sve ovo je praćeno masovnom histerijom u medijima kojom se na indirektan način opravdavalo pravno nasilje a uporno su prećutkivani brojni incidenti napada na Ruse i njihovu imovinu. Naravno, u medijskom svijetu u kakvom živimo najveću pažnju je privukao slučaj popularnog Romana Abramoviča, tog po svemu kontroverznog biznismena iz Londona. On je već odavno bio stanovnik tog grada sa velikim ulaganjima u svim pravcima ali naravno najpoznatiji po fubalskom klubu Čelzi. Londonski sportski miljenik kojeg je Abramovič spasao iz dugogodišnjih dubioza i izveo na veliku evropsku scenu. Dakle, priča o ovom velikom fudbalskom klubu je i priča o Romanu Abramoviču, priča koja traje već skoro dvadeset godina, od kada ga je kupio za 160 miliona funti a potom uložio više od milijardu funti na dovođenje igrača, trenera, u infrastrukturu kluba. Od posrnulog kluba napravio je fudbalskog giganta sa imenom i reputacijom. Naravno da ovo nisu bila jedina Abramovičeva ulaganja u London, pa morao je negdje živjeti, kupiti kuću, vozilo i mnogo toga još. Koliko je on zaista potrošio u Velikoj Britaniji vjerovatno ni on sam ne zna tačno ali mnogo je novca investirao ili donio iz svoje rodne Rusije u Veliku Britaniju.

Ali, on nije sam, on nije jedini Rus koji je živio i poslovao u Velikoj Britaniji, nipošto, i svi su oni oligarsi, tako ih zove britanska štampa. Kada je Rus bogat onda je oligarh, a kada je neki zapadnjak bogat onda je on biznismen ili je možda član kraljevske porodice odnosno neki plemić. Riječ oligarh je za sada rezervisana samo za bogate Ruse. Ko zna šta to njih, te oligarhe privlači u Veliku Britaniju. To je zaista misterija mora se priznati. Niske porezne stope, meko zakonodavstvo… ili jednostavno prestiž, želja za priključivanjem svjetskom džet setu. Nekada, za vrijeme carske Rusije, bogati ruski plemići su redovno završavali u Parizu, ali i širom Evrope. Jednostavno Ruse ne drži mjesto, moraju malo da se prošetaju i da svoje novce troše izvan svoje otadžbine. Da, a sada je bilo vrijeme Velike Britanije, svi su nagrnuli tamo, i šta se desilo…

Svi su protjerani i opljačkani gotovo preko noći, a razlog za to je bio napad njihove otadžbine na suverenu Ukrajinu. Tako su rekli iako nikome od tih oligarha nije dokazana povezanost sa državnim aparatom Rusije, iako su se oni čak i ograđivali od tog rata, ali ništa ništa nije pomoglo, oni su već unaprijed bili osuđeni, jednostavno kao Rusi. Moramo da se zapitamo kako je to moguće u zemlji koja se hvalila na sva usta demokratijom i vladavinom prava. Kako je moguće nekome samo tako prosto oduzeti ili zalediti imovinu, ma kako je ona stečena? I pogotovo kako je moguće učiniti to tako brzo i efikasno?

U Romanovom slučaju pravdanje da je on sam napustio Veliku Britaniju pod pritiskom medija su smiješna i lažna. Abramovič se nikada nije politički deklarisao, od samog početka sukoba je davao isključivo humanističke izjave žaleći za gubitkom ljudskih života, čak je namjerio prodati fudbalski klub Čelzi a sav prihod dati u dobrotvorne svrhe žrtvama rata u Ukrajini, ali nije vrijedilo, on je samo tako protjeran a imovina mu je oduzeta. Mora se priznati da London ovih dana pomalo podsjeća na Minhen tridesetih godina dvadesetog vijeka, po mnogim aršinima.

Međutim, nismo tu da lamentiramo na tužnoj sudbini Romana Abramoviča, jer i pored svih tih finansijskih gubitaka njemu će ostati toliko da ne može da potroši za deset prosječnih života, nešto je drugo po srijedi. Pitamo se sada kako će neki kineski Roman gledati na sve ovo??? Jer, ako su ovako lako mogli da se otarase popularnog Romana kako li će tek lako moći da se otarase nekog Li Vua ili slično. I on će naravno da bude oligarh a ne biznismen, a njegova imovina će da bude meta finansijskih organa vlade njenog veličanstva na sami pomen Tajvana ili Ujgura. I ne samo neki kineski oligarh, nego i neki brazilski, arapski, indijski ili ko zna od kuda sve ne oligarh na pomen nekih tamošnjih unutrašnjih sukoba koji eto nisu po volji Vladi njenog visočanstva, ili nekih drugih visočanstava.

Vraćamo se na priču o povjerenju, dakle, ukoliko njega nema ili se umanjuje, investitori gube interes za određeno tržište i povlače svoj kapital u cilju zaštite istoga. Instituciolizovana pljačka kao ova o kojoj smo govorili, ma kako bila efektna i efikasna se ne isplati na duge staze jer nesigurnost tjera investitore iz određene poslovne zone. A priča o povjerenju se može uslovno nazvati i pričom o međunarodnom pravu i pravdi. Ima li toga još u svijetu ili ga nikada nije ni bilo? Možda ipak samo postoji pravo jačeg i moćnijeg, a po potrebi ga nazivamo međunarodnim, rimskim, kraljevskim i sličnim pravima.

Slična situacija se desila sa sredstvima ruske centralne banke ali i ruskih komercijalnih banaka. Nevjerovatno brzo i efikasno je došlo do „zaleđivanja“ sredstava i bukvalnog protjerivanja svih ruskih banaka iz zemalja zapadnog svijeta. Taj pomalo smiješni izraz „zaleđivanje“ je korišten olako i nonšalatno, i naravno da su ga režimski mediji zapada prosljeđivali sluđenim i nadasve neukim konzumentima širom te prosvijetljene zapadne civilizacije. I naravno da su oni to prihvatali kao sasvim novu normalnost, da treba zalediti treba kazniti. Međutim problem se nalazi u nečemu drugome, kako zalediti neka finansijska sredstva? Naravno da ni najgluplji među konzumentima zapadnjačkih medija ne misle da će se to desiti freonom u nekim super frižiderima, ali sasvim tupavo vjeruju da će ta sredstva da se stave negdje na stranu da čekaju neka bolja vremena. Ma hajte molim vas?

Ta finansisjka sredstva su zlato, novac i hartije od vrijednosti uložena i investirana u zapadnjačke vlade, banke i druge finansijske institucije, i ta sredstva donose prihod u obliku kamate i profita, trebalo bi… Ali, sada su zaleđena. Da li je to moguće da će ta sredstva sada da miruju i ne donose nikakav prihod? Naravno da nije. Ta sredstva će da budu i te kako živahna i aktivna, skakaće sa jedne berze na drugu kao čigra i donositi prihod, ali ne svome vlasniku, Rusiji, nego nekome drugome. Dakle, očigledno je da govorimo o prostom i jednostavnom otimanju, ili narodski rečeno o pljački, legalizovanoj od strane institucija jedne strane bez pitanja i saglasja sa drugom stranom.

Ponovo se vraćamo na priču o povjerenju. Najveći svjetski dužnik je već decenijama zemlja slobode i jednakosti najvećih dometa u demokratiji itd.. ili kraće SAD. Unutrašnji i vanjski dug te države se mjeri trilionima dolara. Svi državni budžeti se već decenijama finansiraju prodajom državnih obveznica i drugih hartija od vrijednosti, sa solidnim prihodom po dospijeću. Svi investitori sa velikim viškovima likvidnih sredstava rado su ulagali sredstva u ove hartije od vrijednosti, pa čak i ta ruska centralna banka. Ipak, najveći povjerilac ovog dužnika je Narodna Republika Kina. Zanimljivo, zar ne!

Kakvu poruku će da pošalje u svijet ovo zaleđivanje ili tačnije pljačka sredstava ruskoj centralnoj banci i protjerivanje svih ruskih banaka i ostalih finansijskih institucija iz sfere dometa zapadne civilizacije?

Već odavno načeta vjera u svrsishodnost poslovanja sa zapadnjačkim finansijskim institucijama je sada definitivno ukinuta. Povjerenje u finansijske institucije zapada više ne postoji, ono se održava samo silom, ali do kada?