WESTERN MAN – UVOD – V
– kratka istorija Zapadne civilizacije –
Međusobno uništenje
Okončanjem persijske opasnosti (moć Persije na Mediteranu je oslabljena na dugi niz godina nakon Kirovog poraza) grčke države se okreću sebi. Sparta se povlači na svoj Peloponez, i nastavlja svoj zatvoreni, sebi samodovoljni život. Atina pak, iako znatno postradala tokom rata, dobija krila, snažnu vjeru u sebe i svoj način života, širi svoj uticaj trgovinom i kulturom, a nerijetko i ratom. Postaje dominantna mediteranska sila. Pedesetak godina kasnije već se govori o atinskoj imperiji, koja oko sebe okuplja niz gradova-država, ostrva, bivših i sadašnjih kolonija. Sparta, iako nezainteresovana za more i trgovinu, osjeća opasnost od dugotrajnog uticaja Atine, koja će neminovno izrasti u preovlađujuću silu kod Helena. Ono što Spartu u stvari najviše brine jeste razlika društvenih uređenja i načina života, strepi od nametanje atinske demokratije svuda gdje oni dođu, a te demokratije se oni gnušaju. To nije način života koji oni žele, koji njima odgovara.
Atinjani, pak, smatraju da je demokratija najsavšeniji oblik vlasti i državnog uređenja, jer zaboga djeluje. Oko sebe okupljaju one države koje gaje iste ideale, a demokratija im omogućava slobodu, odnosno način života koji oni smatraju ispravnim.
Ova dva suprostavljena koncepta na tako malom prostoru, potpuno istih nacionalnih odrednica, istih ili veoma sličnih kulturoloških navika i određenja a tako različitih shvatanja države, bili su osuđeni na sudar i uništenje prije ili poslije, što se i dogodilo. Sparta, kao odgovor na rastuću atinsku „hegemoniju“ stvara Peloponeski savez, moćnu koaliciju koja gotovo okružuje Atinu sa sjevera. Atinjani odgovaraju istim takvim savezom ali demokratskih država. Rat je na pomolu, ipak pregovori traju, ali niko nikome ne vjeruje, potrebna je samo mala iskrica da zapali vrelu Heladu. I desilo se, rat je počeo 431. g. pne. bezazlenim povodom, ali nakupljene nepomirljive strasti kao da su jedva čekale ovakav ishod. Obje strane kao da su željele konačni obračun, da jednom za svagda završe sa onim drugima, ali, zbog gotovo podjednakih snaga, sličnih strategija, razvučenih vojski i resursa, ovaj rat je trajao i trajao. Niko nije očekivao brzu pobjedu ali niko takođe nije očekivao da će trajati narednih trideset godina, sa kratkim periodima primirja, sa promjenljivom ratnom srećom ali sa samo jednom nepromjenljivom konstantom, uništenja ljudi i imovine, kompletne privrede i sveukupne moći čitave Helade.
Svaki rat uništava osnovno tkivo društva, a pogotovo ovako dugotrajan i iscrpljujući bratoubilački rat, nabijen emocijama i osvetom, nepomirljiv i prljav. Ovakav rat Helada nije zapamtila. Redovne su bile „kaznene ekspedicije“ sa obje strane (mada je Sparta prva počela sa tom praksom) u kojima je ubijano stanovništvo, gotovo pobožno su uništavani maslinici i vinogradi, trovani bunarevi, ubijana stoka. Uz već poslovično uništenje gradova i sela, nastradao je i narod na dugi vremenski period, privreda je uništena potpuno, trebaće joj decenije a možda i vijekovi da se oporavi. Rat je završen porazom Atine i njenih saveznika, ali i pobjednici su žestoko postradali, izgubivši na dugi niz godina a možda i zauvijek šansu za ponovni oporavak i povratak na dane stare slave[1].
Ovako oslabljene državice, velike i slavne istorije ali nikakvih trenutnih snaga, „oslobodio je samih sebe“ veliki Aleksandar Makedonski, osamdesetak godina poslije. Iako za Helene varvarin, čini se da je Helada jedva dočekala nekoga da uspostavi red i zakon, ali, avaj, došao je zaista briljantan mladi čovjek velikih ambicija, ali za njega je Helada bila tijesna i mala, on je želio čitav svijet. Njegova avantura je kratko trajala tako da je ovo je bilo samo dodatno iscrpljivanje Helade, ali za helensku kulturu je ovo bio presudan trenutak jer ju je Aleksandar rasijao preko čitave Male Azije i Egipta, pa sve do Indije. Za samu Heladu je ovo bilo kratkotrajno zatišje, rat je otišao dalje od nje, bar za neko vrijeme. Ipak, nakon Aleksandrove smrti, ostali su ponovo sami, njene državice više nisu imale snagu da samostalno napreduju i vrate staru moć, a nikada nisu imale snage i volje za zajednički život. Aleksandrova osvajanja šire helensku kulturu daleko, dalje no što je ikada prije stigla, Egipat potpada pod njen uticaj kao i čitav Mediteran ali i zaleđe Male Azije, ona postaje dominantna kultura antike, odnosno tadašnjeg zapadnog svijeta. U narednih sto pedeset godina (što je istorijski treptaj oka) državice Helade formiraju helenski savez, pokušavaju da se organizuju uprkos svemu, ali nova sila sa zapada polako, korak po korak osvaja njihove kolonije i prekomorske teritorije a na kraju i njih same. Od 146. g. pne. Rim je zavladao Heladom. Narod koji voli slobodu, koji drugačije ne umije da živi, nakon prvog šoka počinje da se budi, dolazi do nekoliko ustanaka i pobuna protiv rimske vlasti, ali, nemilosrdni i disciplinovani Rimljani u krvi guše svaki pokušaj otpora. Uništenje i razaranja se nastavljaju, pa čak i kada su Grci napokon digli ruke od pokušaja oslobođenja, došli su dugotrajni i surovi rimski građanski ratovi, koji su se dobrim dijelom vodili na teritoriji Grčke. Napokon, nakon završetka rimskih građanskih ratova i uspostavljanja carstva, teritoriju Helade pronalazi mir i spokoj koji će trajati narednih nekoliko vijekova.
Danas, kada pogledamo prostor Grčke, vidimo prostor prekriven spomenicima kulture neprocijenjive vrijednosti koji svjedoče o postojanju jedne velike kulture. Kada se zagledamo u njihovo naslijeđe, vidimo sjajne dokaze (bar one koji nisu mogli biti natovareni u brodove i prenešeni u muzeje i privatne umjetničke kolekcije Zapadne Evrope) jedne veličanstvene civilizacije. Doduše, tih dokaza na Peloponezu i nema baš previše, Spartanci nisu voljeli ovakve tričarije, danas je teško pronaći Lakedemon i Spartu, ali za Atinu, Partenon i sva ostala čuda antike svi znaju, jel’ da?
[1] Tukidid; Peloponeski rat