Biserna rijeka
Nakon Lašvanskog tjesnaca, rijeka Bosna se malo umiri i pritaji, a onda naglo zabrza kao istisnuta, bježeći iz te klisure koja na trenutak zaprijeti da će je zaustaviti, sputati. Već malo nakon toga naiđe ona na kaskadne pločaste stijene, koje kao da su nekom velikom moćnom rukom poslagane pod nju u namjeri da se ona malo opusti od stalnog probijanja kroz gudure i brdske masive. Na toj kaskadi se ona odmara, žureći. Klizi lako preko ravnomjerno poslagane pločaste kaldrme kao preko širokih plitkih stepenica koje se spuštaju nizvodno. Od brzine i lakoće ona počinje da se kiti vijencima pjene za ljetnih dana, pa onako lakomislena i još uvijek mlada, brzopleto pređe svoj vjerovatno najljepši dio toka. Ostavlja Drivušu sa lijeve i Tišinu sa desne strane i ne pogledavši ih. Razigrana i vesela ne primjećuje da ulazi u još jednu kotlinu, nešto malo veće proširenje među brdima kakva je već viđala do sada. Skoro nezainteresovano počne da usporava razočarana još jednim, već viđenim prizorom, pada u blagu depresiju zbog usporavanja i dosade. Tako joj se čini u prvom trenutku, a onda kao da joj počnu dolaziti neki zvuci i odjeci izokola. Ne razumije ih ali sve češće i jače ih čuje, počne da ih osluškuje, pokušava da razumije.
Izvor: Facebook – Sliv rijeke Bosne, Janjuški slapovi
Raznovrsni glasovi, tihi šapat dopire odasvud, ali ona razumije samo jednu riječ, priča! Ili je to ipak bila množina te riječi, priče? Još uvijek pomalo namćorasta zbog gubitka lijepih vijenaca kojima se na trenutak okitila, smrknuto pogledava uokolo, ali ne vidi ništa novo, samo velika brda koja se razmiču pred njom, ni po čemu posebna ili različita od onih koja je do sada vidjela. Već poželi da im odbrusi, da ih ućutka kada začuje čudne nepoznate riječi, Bistua Nuova. Pogleda udesno, opet ništa, običan kraj, ni po čemu različit od drugih. Ne razumije zašto to mjesto ima takav, njoj nerazumljiv naziv. Taman zausti da pita otkuda taj naziv ovdje, usred ničega, jer oni koji su davali takva zagonetna i pomalo mistična imena odavno već ne postoje, a dobro je znano da oni nisu nikada zalud nijedno ime dali, kao što nisu nigdje zalud zašli ili naselje podigli.
„Pa šta..“, nestrpljivo poče, ali je glas šapatu sličan opet prekide pa izusti „Klopačke stijene…“
Pogleda visoko gore iznad tog latinskog mjesta i zaista ugleda malo neobičan prizor. Vidi veliki brdski masiv prekriven gustim šumama koje kao krzno ogrću široko zatalasana brda, podsjećajući je na leđa neke ogromne mitske životinje. Brda se iznenada završavaju, a onda se naglo iz krzna ka nebu ustremljuju bijele glatke stijene čineći vrh masiva sličnim nekoj ogromnoj kuli. Na vrhu kule je zaravan a na njoj šuma i gustiš, koji kao da se naginje, strmoglavljuje i kao da proviruje dole na stijenje ne dozvoljavajući mu da se sjedini sa oblacima.
„Hmm, zanimljivo“, pomisli rijeka, zainteresovana u trenutku. Nastavi da razgleda uokolo prekraćujući dosadu monotonog mijenjanja pravca i sve usporenijeg toka kojim je bila prisiljena da ide. „Otkud taj strani naziv ovdje,“ upita pomalo flegmatično, glumeći nezainteresovanost uz kurtoaznu ljubopitljivost. Nije sumnjala da će odgovor dobiti, ovaj glas ili glasovi su bili uporni i dosadni. Očigledno je ovo neka patetično-egoistična manifestacija lokal patriozma pretvorena u šapat i glasinu. I zaista, odgovor dođe veoma brzo. „Rimljani..“, začu šapat uokolo. „Imate li ovdje kakve terme, toplu i zdravu vodu? Da li je ovo neka značajna raskrsnica? Kakvog značaja je to za njih moglo da ima?“, upita ona sarkastično, malo frknuvši usput, iako je odgovor već znala. „Nemamo terme. Nismo raskrsnica. Nemamo značaj.“ „Pa zašto i otkuda Rimljani,“ upita pomalo zlobno, očekujući da se šapat zbuni i postidi, ali nakon kraće šutnje začu samo, „Ne znamo. To je dio legende. Niko to ne zna.“
„A zašto Klopačke stijene?“, već dobrano ljuta upita.
„Ne znamo ni to. Ali, halke…“
„Halke? Valjda se kaže alke, a ne halke?“
„Možda, ali mi kažemo halke.“
„Dobro, neka vam bude. Šta sa njima?“
„Gore su, na vrhu stijena.“
„Gore? Na vrhu?… Otkud, kako?“
„Kažu, da su to velike halke, za vezivanje brodova.“
Pogleda gore ponovo, skoro se izvrnu naopačke od vratolomnog pogleda u tu visinu, poćuta malo pa poče da se smije. Iskreno i podsmješljivo u isto vrijeme. „Brodovi…“, poneka riječ joj se kroz smijeh otimala, „halke….alke…“ Naglo se zaustavi kao da nije ni počinjala da se smije, ljuta zbog gubitka vremena strogo upita: „Brodovi? Brodovi na toj visini?“
„Tako je. Ovo je nekada bilo veliko jezero, ili možda čak i more…“, ču poznati uspavani šapat.
Sada je bilo dosta. Sve je mogla da podnese, tjesnace, oštro stijenje, mostove i sve što ide uz njeno biće, ali glupost nije. To joj je odmah izazivalo mučninu i bijes.
„Pa da li ste normalni? Brodovi i alke na toj visini? Jezero ili čak more u koje se ja utapam? Pa mene onda ne bi ni bilo, da li vam je to jasno….?“
Strese se od ljutine koja je naglo došla, a naglo će i otići znala je, ali sada dok traje uživa u toj svojoj privremenoj mahnitosti. Ogledava se uokolo, traži nekoga da se iskali, da istrese bijes ne dozvoljavajući da joj se kupi i stoji u njoj. Gotovo radosno dočeka tihi glas, šapatu sličan, kako nastavlja: „Mi smo tako čuli. To je legenda…“
„A nije vam palo na um da su te ALKE dio pribora koji su neki kopači-rudari učvrstili gore, da mogu da se spuštaju niz liticu. Nije vam palo na pamet da to nisu Klopačke nego Kopačke stijene? Nije?“
„Ne,“ nastavi šapat, „jer imamo Klopče, selo ispod stijena. Zato i jesu Klopačke stijene!“
„Ooooo…. Teško je sa vama, znate.“ Strese se malo, zamisli se, pa povrativši prisebnost (red je da gospođica ne gubi prisebnost duže nego što je to potrebno, pomisli), upita: „A nije vam viška to L iza K. Pa da jednostavno budu Kopačke stijene, Kopče i tako dalje….?“
„Nije,“ reče šapat stidljivo „nama je ljepše ovako.“
„Aaaahhhh,“ uzdahnu, ne želeći više da gubi vrijeme na isprazne razgovore. Nastavi da razgledava mjesta koja su se smjenjivala desno od nje, Perin han, Lukovo polje, Radakovo… „Predvidljivo dosadno,“ pomisli, lijeno se šireći i protežući usporena sve češćim blagim krivinama svoga toka. Skoro usnula od ljenosti, iznenada ugleda brdo koje se uzdiže ispred nje, priječeći joj put. Osjeti nagli ubod ljutnje i bijesa, kako je preplavljuje. Taman zausti da vrisne od muke zbog tako bezobraznog, naglog skretanja, gotovo u lakat, kad opet začu šapat: „Odmut, Bojin vir, Vučijak, Zmajevac, Vilino polje…“ Pogleda lijevo od sebe, i opet ne vidje ništa posebno, osim što se iza naglog, za nju prisilnog skretanja u desno, kotlina otvori, postade ljepša i ugodnija blago se talasajući na obje strane njenog toka umirujući je a da to ni sama nije primijetila. Ipak, ostade doza ljutnje i gorčine kada progovori, iako nije tako mislila znala je to, ali protiv sebe ipak nije mogla.
„Opet priče i legende. Mislila sam da smo sa tim završili.“
Glas je iskričavo šuškao govoreći joj nešto. Nije razumjela ni riječ ali je znala da odgovara potvrdno, da ovdje ima još tih priča. Ni sama nije znala zašto joj se raspoloženje iznenada popravilo, gotovo da je željela da se osmjehne iskreno, u zadnjem trenutku se primiri i poče da zapitkuje, kao čudeći se:
„A zašto Zmajevac? Da to možda nije mjesto gdje su se nekada borili zmajevi, ili su se gnijezdili tu? Ili je neki hrabri vitez…“, ne izdrža pa se sitno poluglasno zakikota, ipak, strpi se očekujući veću slavu u naknadnom poniženju šaputavog glasa, nastavi: „Vučijak je od vukova ili vukodlaka, je li tako? Vilino polje od vila koje su se tu igrale, a u Bojinom viru mora da se neka Boja udavila u mulju Odmuta…“, podsmješljivo i slavodobitno glasno se zasmija na kraju. Iako joj je malo, ali samo malo bilo žao tog šapata, zamišljajući ga kako se postiđen zagledava ispred sebe tražeći iole dostojanstven odgovor. Ali, on se javi vrlo brzo, nepostiđen, ipak i dalje malo kao zbunjen ili izgubljen, samo reče: „Ni to ne znamo, i to su legende…“
„A šta vi znate? Koliko vidim, ništa. Samo priče, priče, priče. Kao da od snova živite. Samo sanjate, priče smišljate i legende stvarate, pa opet sanjate.“
„Ovo desno,“ nastavi šapat skoro ravnodušno, kao da je nije čuo ili nije mario za njene izlive nestrpljivih protesta, „ovo je Bilimišće…“
Ona prevrnu očima na nezgrapnu konstrukciju slova na kraju riječi, ipak, ne želeći ponovo da se upušta u beskorisnu raspravu, da gubi vrijeme na ispravljanje njihovih grešaka i nepravilnosti, prećuta. Zausti da ga nešto upita, a glas nastavi dalje kao dobar i strpljiv vodič kroz snove: „A ovo ispred tebe je Drveni most…“
„Drveni? Drveni most? Ovo je tebi drvo? Pa čak i vi sneni, uspavani glasovi bi trebalo da vidite, da znate razliku između drveta i betona. Ovo je koliko vidim betonski most sa čeličnom konstrukcijom. Prilično savremenog izgleda. Rekla bih prilično nov most.“
„Tako je, u pravu si…“
„Pa zašto onda Drveni most?“ „Bio je nekad, drven… i most je bio…“ „Nekad bio. Pa je srušen a na njegovo mjesto postavljen ovaj novi, betonski. To mi govoriš?“ „Da, tako je. Bio je drven a sada nije…“ „Pa zašto mu onda dadoste to ime Drveni most, kada više nije drven?“ „Ovaj novi je još mlad, još nije dobio ime. Treba vrijeme da prođe, ime da se zasluži, a… i ljepše je ovako…“
Uvidjevši da nema svrhe da ga dalje zapitkuje, da se glas ne obzire previše na njena zlobna podsmijavanja, ona nastavi polako, dalje ispod mosta, zagledajući njegove stubove i skrivenu površinu, samo njoj vidljivu. Učini joj se da ju je most u tri elegantna skoka preskočio, žureći dalje u nepoznato. Osjeti blago, ali samo blago poštovanje, uz malo ljubomore. Nastavi dalje, posmatrajući kamene stubove starog mosta koji su stojali kao da čekaju nekoga da na njih nabaci novu gaznu površinu, da ponovo postanu korisni nekome. Čekanje je bilo uzaludno, oni su bili prazni i sami. Dovoljno blizu novog da ga sa zavišću zagledaju, dovoljno daleko, da se neka ludo smiona glava ne usudi na njih da naskoči. Lijepi kameni spomenici prošlih vremena tužno su podnosili svoje zaludno postojanje.
Raspoloženje joj se popravi, sveseli se malo od tuđeg jada, ne primijeti kako se dijeli i razdvaja. Ono pod mostom i oko praznih stubova je svjesno učinila, da ih bolje obuhvati, spozna. Ali sad odjednom osjeti kako joj se dobar dio suštine odvoji ulijevo, nestade iza povelike ade. Uplaši se u trenutku. Mada, iako ni sama nije znala zašto i kako, nije gubila na snazi i moći, samo se dijelila, a opet… I onda ugleda nju, kako joj liježe u naručje i puni je.
„Oooo, a ko si sad pa ti?“, upita sa olakšanjem shvatajući da njena desna pritoka popunjava nastalu prazninu njene suštine, unaprijed se radujući većoj moći i snazi koju će imati nakon ade.
„Ja sam Babina rijeka,“ umorno i sa vidnim olakšanjem uzvrati pridošlica.
„Babina ili Babin?“ „Kako to misliš?“ „Ha, pa nema te za malo veći potok a tvrdiš da si rijeka. Eto, kako mislim…“ „Rijeka sam, nemoj da vrijeđaš!“ „Oho, gospođica je malo sujetna, je li?“ „Nisam gospođica nego gospođa, i nisam sujetna, samo ti govorim ono što jeste. A, i čula sam već da si ti malo… na svoju ruku.“ „Ja? Ja da sam malo, kako reče, na svoju ruku?“ „Da, ti!! To svi znaju“
Neshvatljiv i nenadan, ali opet njoj tako predvidljiv bijes je preplavi, ustremi se prema ovoj maloj gospođi na kraju svoga puta i prema svima koji tako misle o njoj. Kako se samo usuđuje, kako može njoj tako nešto da kaže. Ipak, nepodnošljiva radoznalost njenog bića je morala da se zadovolji. Morala je da čuje sve što se o njoj priča (očekujući naravno samo lijepo, istovremeno se pripremajući na žestoku reakciju, ako to ne bude tako), zato prikri malo bijes koji je ključao u njoj, smiri ga na trenutak. Ma kako bilo loše što je ova neznanka imala da kaže o njoj, ipak je bilo nečije mišljenje, sud o njoj, a to je bilo tako nužno da čuje. Morala je da zna šta misle, šta govore, šta sanjaju o njoj, jer ona je tako jedinstvena, tako lijepa, tako…
Prividno mirno, progovori svojim najljubaznijim glasom, dobro se čuvajući da ne oda pritvornost svoje zamisli. Pomisli na trenutak kako može biti nježna, puna razumijevanja i dobrote, uđe u ulogu, pa izusti najljepšim i najnježnijim glasom koji si je mogla zamisliti: „Šta to svi znaju, o meni?“
Babina se malo usuka i kao postidi, pomisli velika rijeka, gledajući je iskosa kao da je proučava i mjeri. Nije znala, nije mogla da pojmi da je to u stvari samo bilo trpljenje nje stare i na izmaku, ove mlade jogunaste rijeke kojoj je sve unaprijed dato. Veličina i moć, ljepota koju je tako bahato rasipala, snage koje još uvijek nije bila svjesna i kraja puta na koji uopšte nije mislila da će ikada doći. Stara dama, iako mala i neznatna, poredeći se sa ovom velikom rijekom kojoj se predavala, imala je mudrost koju vrijeme ili bolje reći u njihovom slučaju koju pređeni put nosi.
Uzdahnu duboko, premišljajući se. Zausti da joj kaže ono što joj je zaista na umu i što na kraju krajeva svi već znaju, da je muhanata, da je kapriciozna, sama sebi dovoljna. Da je pusta i upuštena svojom raskošnom prirodom, da ne misli i ne brine o drugima nego se samo sama u sebe zagleda, zaljubljena preko svake mjere u svoje biće, nesvjesna da postoje i druge rijeke, mnogo veće i mnogo ljepše od nje. Dobro, ljepota je stvar ukusa, možda ona i jeste najljepša ili jedna od najljepših, ali, veličina je veoma mjerljiva, a ona svakako nije najveća, ni blizu toga. Kako da joj to kaže, a i čemu? Zašto? Uskoro treba da joj se preda, da teče sa njom dalje u njenu sudbinu. Pa zar treba još ovako stara i umorna da se s njom svađa i razdvaja, da je trpi sve do njenog kraja kada će neminovno i ona početi da shvata svoju prirodu, ako je ikada dokuči. Ali, sada još uvijek ne može, nije spremna. Zato se umudri. Svakim prihvaćenim potokom postajala je takva, činilo joj se da se ta mudrost i strpljenje nakupljalo sa svakog kamena koji je prešla, a ipak, još uvijek se sjećala sebe ovakve, puste i plahe kako žuri ne obzirući se uokolo previše.
Potom, progovori blago: „Lijepa si, i velika si.“
Velika rijeka se vidljivo opusti, smiješak joj se nasluti ispod namrgođene, unaprijed već malo namreškane površine.
„Zaista?“ „Da. I vole te. Svi te vole.“ „Svi?“ „Pa dobro, neki možda malo manje, jer su tvoji kaprici ponekada previše za njih, ali na kraju kada sve prođe, vole te. Opraštaju ti tvoje povremene ludorije.“ „Svi misle tako? I ovi glasovi uokolo?“ „Koji glasovi?“ „Ovi koje čujem s vremena na vrijeme. Šapuću mi nešto, govore stidljivo pa onda odjednom nestanu. Zar ih ti ne čuješ“
Babina se zamisli i malo okrenu uokolo, shvativši na šta ova misli, nasmiješi se pa nastavi:
„Ah, ti glasovi. Da, da i ja ih ponekada čujem, ali već sam malo oguglala na njih. Znaš, stara sam, nije ni čudno. A pored toga,“ napravi značajnu stanku, sa svjesnom namjerom, „ja te glasove pomalo i sama pravim.“ „Ti znači, ti si ta koja….“ „Ne, ne nisam samo ja. Ali, i ja ih pomalo pravim, kako ti rekoh. Zato ih i nisam toliko svjesna kao ti.“ „Hmm,“ oprezno i nepovjerljivo poče velika rijeka ponovo da se usteže i zapinje, „ne razumijem. Moram da priznam da ne razumijem, iako nerado to kažem. Kako to misliš?“
„Nedostaje ti malo strpljenja i volje da slušaš.“ „Ali ja…“ „Prolaziš olako, ne pitaš ne zastajkuješ, ne učiš. A postoje mnoga lijepa mjesta, iskustva koja lako možeš da stekneš, ako želiš.“ „Pa ja stičem i rastem, stalno rastem, sve sam veća od kako znam za sebe.“ „Ali ne pitaš?“ „Zašto da pitam, sve mi se daje samo od sebe. Ne razumijem. Ponovo sam to rekla, i opet nerado to moram da priznam.“ „Iskustvo. Vrijeme. Eto, meni nije teško da priznam da ne razumijem, nije mi teško da pitam.“ „Dobro, u redu. Neka ti bude. Na šta misliš tačno kada mi govoriš sve ovo?“ „Upravo na ovo. Već smo nešto postigli. Još samo da preuzmeš sve ovo što imam, pa možemo da nastavimo dalje.“
Velika rijeka uzdahnu trpeljivo. Na neki čudan način je ova mala stara gospođa umirila, nju, veliku i moćnu. Osjeti blago poštovanje čak i zrnce simpatije prema njoj, iako su joj u dubini još uvijek divljale strasti saplećući se u mutnim virovima, ipak, površina joj je ostajala mirna pa čak i zainteresovana za ono što joj je mala stara rijeka donosila. Pomirljivo, želeći da ispravi loš početak njihovog susreta, upita je: „Kako Babina? Otkud? Zašto?“
Osjećajući da je napravila dobro, zadovoljna sobom ali ne likujući, mala rijeka na kraju puta, odgovori:
„Eh, to ne znam. Zaboravila sam. Dugo to već traje, znaš.“
„Ali, ako postoji Babina onda mora da bude i neki djed. Ne može ona sama da bude. Zar nije tako?“
„Tako je. Možda je i bio neki djed, ili djedovi. Ali sada, zaista to ne znam.“
Sve više zainteresovana, velika rijeka poče da je propituje, iskušavajući bezgranično strpljenje stare rijeke.
„Reci mi nešto o sebi. Odakle dolaziš, kuda prolaziš? Šta si sve do sada vidjela? Prenesi mi. Sama si rekla da mi nedostaje iskustvo i znanje. Hajde, počni sa pričom.“
„Paaa, nema tu mnogo šta da se priča,“ poče stara rijeka sa blagim smiješkom, „ja, iako sam stara, nisam neka velika rijeka kao što vidiš. Nisam ni previše dugačka. Samo sam stara.“
Napravi malu stanku da predahne, da smisli, da se sjeti, a u stvari je tražila pažnju, potpunu pažnju mlade neobuzdane rijeke pred sobom. Nastavi:
„Nije tako daleko mjesto gdje izvirem. Ispod Pepelara, malo ukoso preko puta tog brda. To ti ne znači nešto…“ „To su vjerovatno mjesta gdje su palili drvo praveći ugalj, pepeo-pepelari. Mora da je tako?“ „Možda, ma… vjerovatno je tako, ali ja to i tako nisam vidjela, samo sam čula. Izvirem ispod, postajem bujan mladi potok i žurim nizbrdo. Ulazim u kanjone i klisure, prolazim kroz sela. Neka su dobila ime po meni, a neka i nisu. Lijepa sam i vesela. Ima mnogo ljepote tamo gdje prolazim. I onda…“
„Šta? Šta onda? Reci mi!“
„Hmm, i onda ništa. Neočekivano i tako, tako brzo sam tu u blizini. Na kraju. Ulazim u ovu malu dolinu odmah tu iza i stižem u Crkvice, najednom znam da sam skoro na kraju puta.“
Brzopleta i nestrpljiva, znanja željna iako nesvjesna toga, velika rijeka se odmah ustremi na ono malo što joj mala dade.
„Crkvice kažeš? Tako se zove ta dolina iza tebe?“
„Da, tako je zovu. Mada ima i drugih imena.“
„Zašto Crkvice? Je li to množina ili deminutiv?“ „Molim?“ „Ma, mislim ako su Crkvice, mora da ima više crkava, a uz to su još i male, pa zato crkva-crkvice, razumiješ, deminutiv-množina…“
Mala rijeka se blago nasmiješi ne shvatajući veliku u potpunosti. Nije mogla da pojmi zašto se neko bavi takvim trivijalnostima, a opet, neka joj bude. Možda je to njen put, njen način. Neka joj bude.
„Nema tu crkava. U stvari, ima jedna, čula sam. Na putu za Smetove. Samo jedna, i ona sasvim sigurno nije tako mala da bi se mogla nazvati crkvicom.“
„Pa zašto? Otkud Crkvice kao naziv?“
„Ahhh, pa ne znam. Ili možda…“ „…Znaš, ali ne možeš da se sjetiš?“ „Tako nekako. Čini mi se da sam znala, ali se to nekako izgubilo u magli. Previše ih je, tih sjećanja.“ „Čega se sjećaš, pomoći ću ti, pokušaj sa malim, bilo čim.“ „Ehh, ti mlada i velika, ali hajde, da pokušam.“
Zažmuri u pokušaju da se sjeti, zamisli se duboko, ali samo krpe magle vidi kako se razvlače i plove uokolo. Iz magle izviru sjećanja, na snove liče. Ne može da ih razlikuje, da ih razdvoji.
„Ne mogu,“ progovori, „malo toga mogu da prizovem, samo magla i poneka sličica. Čini mi se da u magli postoje neke kolibice ili gomilice, dosta njih, pa opet magla ili je to dim. Među njima ima i takvih koje zovu crkvama, postoji i neki djed.“ Nasmiješi se, kao da se sjeća nečeg lijepog i njoj dragog.
„I djed?“
„Tako je, i on je tu. On je veliki, svi ga poštuju. Star je kao i svaki djed, ali nekako drugačije star. Nije umoran. Svi ga slušaju a on govori, polako i lijepo.“
„Znaš,“ ozbiljno i pomalo zabrinuto progovori velika rijeka, „meni to na jeres pomalo liči.“
„Tako je,“ mala stara dama naglo otvori svoje oči, obradovana ničim čini joj se, ali ipak obradovana, „i meni to liči na jeres. Ali sada na kraju puta, mogu sebi da dozvolim takve misli i sjećanja. Jeretička. Sad mi to ne zvuči tako ružno i zastrašujuće.“
„Možda si zbog toga i zaboravila, da ne dođeš u iskušenje ponovo u jeres da zapadneš.“
„Ko zna? A opet, i danas je jeretičko vrijeme, slično je ondašnjem.“
„Kako je slično?“
„Ljudi oko nas žive lijepo, skoro pa srećno, kao i onda, u to vrijeme.“
„Hoćeš da kažeš da se lijepo živi u jeretička vremena? Kako to izgleda?“
„Mirno, i skoro pa spokojno. Kao da sanjaju, kao da žive svoje snove.“
„I do kada tako?“ „Dok ne dođu neki novi progonitelji hereze.“ „Koji su to?“ „Oni koji ne dozvoljavaju ljudima da žive na pogrešan način. Koji paze da ljudi ne budu previše srećni i spokojni.“ „Ima ih i danas kao i onomad?“ „Uvijek ih ima. U svakom vremenu i na svakom mjestu.“ „Aaaa, a ti misliš da to nije u redu?“ „Ne, ja ne mislim ništa. Ja sam rijeka. Ja ne treba da mislim, ja samo treba da tečem. O tome trebaju oni da misle, da se sjećaju i pamte, ako mogu i znaju.“ „Misliš da ne mogu?“ „Čini mi se da ne. Eto, sada je sve u ovoj dolini crveno i na proljeće podsjeća. Čitavo novo naselje, ulica, škola, kino. Sve što naprave jednim imenom nazivaju. Sve im je u znaku proljeća i tog jednog dana, a stari naziv, Crkvice, se pamti onako, usput.“ „Možda je to dobro, prave novi svijet, daju nove nazive, da pamte i da se sjećaju.“ „Nisam sigurna. Čini mi se da bi bolje bilo da se sjećaju… od Kulina bana…“ „I dobrijeh dana! To znam, čula sam već negdje.“ „E, tako je.“ „Ima li nade da ovo jeretičko vrijeme potraje?“ „Ne znam. To vrijeme je pred nama, zajedno ćemo ga proći.“
Neobično ućutkana, zamišljena i primirena, velika rijeka se otvori i prihvati malu rijeku koja sa laganim uzdahom olakšanja uplovi i stopi se sa suštinom velike rijeke. Nastaviše dalje kao jedno, malo potom prođoše adu, pa se stopiše sa razdijeljenom suštinom velike rijeke koja je do tada radoznalo ragledala Jaliju. Ona se iznenadi i obradova kada ugleda svoju razdvojenu cjelinu. Nastaviše dalje lagano, razgledavajući lijevo i desno, već najavljeno joj Vilino polje, potom i Kamberovića polje sa desne strane, pa Blatušu i sve dalje i dalje, prikupljajući usput potoke i rječice na koje je nailazila.
Velika brda su se nadnosila na njen put, prijeteći da je sputaju i potpuno zaustave, ali sada više nije tako brzala. Mnogo je još mukotrpnog probijanja kroz klance i klisure pred njom dok ne stigne u velike ravnice. Biće još prilika da ona pokaže svoju ćud, biće. Glasove više nije čula, kao da ih je upila u sebe da budu dio nje, čini joj se.