Hronika sumnje
Vladislav Bajac
Već sam pisao i govorio o tome kako neke knjige čekaju svoje vrijeme da budu predstavljene nekom čitaocu. To je jednostavno neki usud, slučajnost ili namjera nekog višnjeg, kog ne poznajemo.
Slično ili isto se desilo sa ovom knjigom koja je objavljena 2016. godine a do mene je došla 10 godina poslije. Kasno? Ne, nije kasno, ali volio bih da je došla ranije, mada, kako sam pomalo fatalista, vjerujem da je ovo prava mjera, da je upravo na vrijeme stigla do mene.
Moj prijatelj, koga ćemo nastaviti kodno zvati „Bibliotekar“ ima lijep običaj da mi predloži, stidljivo i apsolutno nenametljivo, neko štivo koje bih možda trebao pročitati. Tako je bilo i ovaj puta. On uvijek ima namjeru i mišljenje u vezi toga zašto bih ja to trebao da vidim i čitam, jer on veoma dobro poznaje moj književni rad. Naime, on je jedan od onih veoma rijetkih kojima ja povjeravam svoje rukopise na čitanje prije objave, iz prostog razloga jer u njegov sud vjerujem i nadasve poštujem, kakav god on bio.
Izvor: lična arhiva
Ovaj puta je on bio privučen upotrebom prvog i trećeg lica u Bajčevoj Hronici sumnje. Naime, Bajac koristi JA kao treće lice jednine, on o sebi govori upravo tako, kao JA, ali se udobno odmiče u sigurnost posmatrača odnosno trećeg lica, koje o događaju ili više njih pripovjeda kao o eksternom a ne ličnom iskustvu. Ovo nije jedini put kada on koristi ovu književnu formu, ali je zanimljivo da se na nju vraća u svom romanu Pucanj u prazno, gdje ga prijatelj pita da li je znao da je ovaj postupak već koristio Artur Rembo pišući o sebi kao „Je est“ umjesto „Je suis“.
Njegov odgovor je bio odričan, i ja mu apsolutno vjerujem, jer sasvim je normalno da smisleni ljudi dolaze do određenih zaključaka, stilova i postupaka nezavisno jedni od drugih. Posebna priča je sama upotreba množine, jer se na ovaj način stvara malo i probrano društvo od JA, ON i MI, a to je takođe odlika onih koji imaju veoma bujan unutrašnji monolog ili u ovom slučaju dijalog, jer se njime lakše rješavaju nedoumice koje su ispred nas. Dešavalo mi se i dešava, ne tako rijetko upravo to, pa čak nekada i napišem nešto u tom društvu više osoba.
Moj prijatelj Bibliotekar je takođe povezao moj roman 23 – o snovima i legendama upravo sa ovom Bajčevom knjigom, na dva načina. Moja malo čudna upotreba prvog i trećeg lica u ovom romanu, gdje ja tiho i gotovo neprimjetno prelazim iz pripovjedanja u trećem licu u prvo lice, prateći odrastanje dječaka koji spoznaje život oko sebe. On progovara u prvom licu prvo stidljivo i na mahove, a potom kada „progleda“, on govori isključivo u prvom licu. Mom Bibliotekaru je to bilo na neki način znakovito i zanimljivo poredeći sa Bajčevim JA.
Pored toga, oba romana govore o bivšoj nam državi, pored drugih odrednica koje roman ili romani imaju, ali ova odrednica bivše nam države je potpuno jasna i nedvosmislena. Bajac ovome pristupa dokumentovano, kao učesnik mnogih važnih događaja, ili bar iz prvog reda publike. I to je sjajno iskustvo, imati tako dobro mjesto u takvim događajima i doživljajima. Ja opet (ja, ja a ne Bajčev JA) pišem o tom vremenu i tim događajima iz neke malo udaljene perspektive, jer kao 10 godina mlađi sam imao i malo drugačiji pogled na društvo i okruženje. Ja jesam počeo slušati muziku sa Bitlsima, ali im nisam ostao vjeran do kraja, jer desili su se Pank i Novi talas u mojim formativnim godinama (iako imam sve albume Bitlsa i rado ih poslušam s vremena na vrijeme).
Rezultat oba romana je sličan, nostalgija. Ali ne ona politička, kada primitivci optužuju nekoga da je „jugonostalgičar“. Ne ovdje se radi o nostalgiji izgubljenih i protraćenih godina, žal što nismo tukli Dream Team 1992, u Barseloni, a mogli smo, žal što nismo postali prvaci Evrope u fudbalu iste godine, što nismo našu muziku, naš sjajni i veliki R’n’R predstavili svijetu, što nismo našu sjajnu književnost mogli da izbacimo napolje da bude vidljiva, jer male i beznačajne zemlje poput ovih naših danas, niko ne uzima za ozbiljno u bilo kom pogledu, a u kulturi pogotovo. Žal što smo kolonije a ne suverena država kakva smo bili.
Hronika sumnje je dobar vodič kroz tri zadnje decenije bivše nam države, mada se sumnje šire i u malo ranija vremena, ali više kao pojašnjenja očiglednoga. Lijepo je podsjetiti se svih tih čuda koja su nam se dešavala osamdesetih godina, pa i ranije, a onima koji i ne znaju za njih ovo dođe kao mali kulturni šok, pa zar je moguće da smo mi to sve činili i dostizali. Ova knjiga ima i svoju političku odrednicu, ali više kao podsjećanje na traumu koja možda i nije trebala da se desi, ali to nije do nas, nikada nije.
Da li nam ima spasa i pomoći? O tome Bajac ne govori. I ne treba, ali ja ću reći, nema, dok smo ovakvi kakvi smo. Samo sjećanja ostaju, varljiva i daleka, nostalgija za izgubljenim godinama iza nas. I možda, samo možda, uputstvo za neke buduće generacije mnogo godina iza nas koje će se usuditi da maštaju i kreiraju neki bolji svijet.
“Sećanje deluje čvrsto, stameno i kao da sebe ne dovodi u pitanje. To šepurenje sećanja možda ima smisla samo ako je kojim slučajem prisećanje – sumnja u sećanje.”
Ovako Bajac zatvara svoju Hroniku sumnje, čisto i bez patetike sjećanja i romansiranih želja u prošlosti, ali sa neumitnim pogledom na izvjesnu budućnost ispred nas. Pored naslovne strane ovog romana dodajem i sliku njemu najomiljenijeg albuma vječnih Buba iz Liverpula.
Izvor: en.wikipedia.org