THE MENU

Ovo je hrabar film koji višeslojno propituje opšte stanje civilizacije, moralne i etičke norme, i našu budućnost u svemu ovome što nas okružuje. Inteligentan i hrabar film, nije za svakoga. Nije za one koji život doživljavaju kao ravnu liniju, koji izbjegavaju teške teme i nisu skloni promišljanju kako ne bi došli do loših rezultata, ne, ovo je film za hrabre i slobodoumne. Možda ga upravo zato kritičari ne vole pa su ga olako ubacili u horor klaster, što je apsolutna glupost.

Nominalno ovo je crnohumorna parodija koja ismijava sluđenost velikim šefovima kuhinje i prestižem koji nude savremene kulinarske izmišljotine fjužn i konceptualne bahanalije. Odličan odabir načina da se ispriča ova priča koja će vas udariti kao šakom u stomak, žestoko i iznenada. Sinopsis je relativno jednostavan kao ideja, ali je realizacija mnogo složenija. Čuveni šef kuhinje ima ekskluzivni restoran na malom ostrvu u koji po specijalnim pozivnicama dolaze njegovi obožavaoci koji žele da se dive njegovom umijeću i sve to za 1250 dolara po osobi za jednu večeru. Malo li je? Na ostrvce se dolazi malim brodom koji nakon pristanka gostiju napušta luku i vraća se na kopno. Gosti ostaju u društvu domaćina, brojnih šefovih asistenata koji ga obožavaju i bespogovorno slušaju. Nakon kratkog obilaska ostrva oni sjedaju u restoran i bivaju posluženi specijalnim tretmanom-večerom koja treba da traje 4-5 sati.

Dakle jednostavno, ali samo na prvi i nepažljiv pogled. Na ostrvu je 12 gostiju, jedan veoma simboličan broj, zar ne! Oni su pažljivo birani i selektovani, o njima domaćini znaju sve, iako to oni sami ne znaju. Među njima su tri okorjela kriminalca, jedna razmažena i ničim vrijedna preplaćena filmska zvijezda sa svojom asistentkinjom, čuvena samodopadna prepotentna kritičarka restorana i njihove hrane u pratnji urednika časopisa za koji piše, on je ljigavi beskičmenjak otvoreno i predano se ulizuje kritičarki, on je obožava do imbecilnosti. Tu je i stariji par, veoma bogat, oni su već stalni gosti restorana, ona je na ivici alkoholizma zbog muževih nevjera, odavno već nisu ništa osim navikom bezvoljni saputnici. Tu je i mladi čovjek, ne toliko bogat, koji je žrtvovao svu ušteđevinu da samo jednom okuša šefove majstorije. Kako pozivnica može biti samo za par ili više gostiju, on prijavljuje sebe i svoju djevojku koja ga u međuvremenu ostavlja a on u pokušaju spašavanja ove za njega istorijske večere poziva slučajnu prolaznicu, prostituku, da mu bude partner na večeri. I na kraju, tu je i majka čuvenog šefa, ona je alkoholičarka nepovratno izgubljena u alkoholnim isparenjima. Sjedi sama za posebnim stolom.

Dvanaest gostiju ili svjedoka, dvanaest osoba koje nose sve smrtne grijehove i onaj najveći za šefa, oni nisu dostojni njegovog umijeća i njegove umjetnosti. Tu je još jedan, trinaesti gost, izdajnik koji nije u istoj prostoriji ali će uskoro svi moći da ga vide kako skončava svoj nedostojni život. Svima je već tada ali i malo ranije jasno da će večera da se završi tragično, da će svi, uključujući i šefa da okončaju svoje postojanje. Da li je dosta metafore ili treba još?

Šef je razočaran svime oko sebe, a pogotovo ljudima koje služi godinama, ljudima kojima je dao sve a nije dobio ništa za uzvrat, oni to ne zaslužuju, oni su zli i sebični, zato odlučuje da prekrtati muke, ali ne samo sebi kao primjer ili kao žrtvu nego se odlučuje da pobije sve oko sebe. Metafora, zar ne?

Film se bavi opštim problemima današnje civilizacije, čak citirajući neke veoma popularne ideologe. U jednom trenutku šefica sale na prigovor jednog od kriminalaca za nedostatak hljeba u slijedu hrane koji su upravo dobili, na jedan vrlo prijeteći način odgovara: „Ješćete manje nego što želite i više nego što zaslužujete.“ Ove riječi neodoljivo podsjećaju na riječi Klausa Švaba, „Svi ćete biti siromašni i bićete srećni zbog toga.“

Pokušaji bijega ili pobune su traljavi nejaki, uspavani uspjehom i novcem ili prosto opijenošću postojećom kulturom, gosti osuđeni na smrt ne shvataju i ne pokušavaju da se spasu, osim u rijetkim nespretnim momentima kada neki od njih nude novac za spasenje. A šta bi drugo i mogli? Međutim šef im hladno i surovo odgovara da mu novac više nije potreban, nije važan, došli smo do kraja puta. On, kao i njegovi asistenti su došli do ivice kada im novac više ne znači ništa, osim njihove ljubavi ka svojoj umjetnosti stvaranja koja je obesmislena postojećim poretkom.

Još jedan citat iz ovog filma mnogo govori o krajnjoj namjeri pisaca i režisera ovog filma. Šef, u svojim najavama narednog slijeda hrane drži slovo o njima svima, uključujući i sebe samoga, pojašnjavajući im zašto oni svi moraju da umru, da nestanu. Jedina osoba koja se bori i uspijeva u tome je prostitutka (ponovo metafora) jedina koja ima životne snage koja zavređuje život. Tada šef citira Martina Lutera Kinga: „Saznajemo kroz bolno iskustvo da sloboda nikada nije dobrovoljno data od strane tiranina. To moraju tražiti ugnjetavani.“ Ali, ugnjetavani ćute.

Ralf Fajns je vjerovanto najbolji glumac današnjice (lični subjektivni sud). Teško da bi bilo koji drugi glumac mogao ovako briljantno odigrati ulogu šefa, teško. On zaista nosi čitavu ekipu koja je sastavljena od odličnih glumica i glumaca ali vas neće opterećivati njihova prepoznatljiva lica, štaviše, teško ćete neke od njih i prepoznati jer se radi o manje poznatim ali odličnim glumicama i glumcima. Scenario i režija su takođe sjajni, scenografija takođe iako se većina filma odvija u jednom zatvorenom studijskom okruženju.

Zanimljivo je da ovaj film nije u bilo kojoj nominaciji za Oskara. Meni lično je i drago zbog toga jer mi to govori koliko je u stvari opasan za glavne tokove koji više vole da govore o drugim blažim temama uporno izbjegavajući klasne razlike koje su sve izraženije i brutalnije. Ignore je najbolji alat za izbjegavanje, vidjeli smo to i prošle godine kada je sjajni film „Ne gledaj gore“ potpuno ignorisan i sada već skoro zaboravljen. Ali, ono što ohrabruje da se ovakvi zabranjeni i ignorisani filmovi sve češće pojavljuju, i vrijeme je bilo. Tokom svoje duge istorije, zapadna civilizacija je bila suočena nekoliko puta sa pobunama protiv opresije i siromaštva, sjetimo se Spartakove bune, propasti Rimskog carstva, revolucija tokom XVII i XVIII vijeka, da ne pominjemo tragični XX vijek. Čini se da autori ovog filma, kao i neki njihove kolege iz drugih filmova ali i književnosti, upozoravaju na moguće posljedice koje se mogu desiti ukoliko civilizacija nastavi u istom ritmu i istom pravcu kao do sada. Pogledajte ovaj film, usudite se!