EVER GRIN – EVER GIVEN – nastavak sage
Iako je ovaj ogromni brod oslobođen iliti odsukan, a kanal ponovo plovan, čini se da su igrice oko svjetske trgovine i dominacije uopšte, tek počele. Pet je značajnih morskih velikih kanala ili tjesnaca. Bosfor, Hormuc, Malajski prolaz, Panamski kanal i Suec. Od toga su dva posljednja djelo ljudskih ruku, napravljeni da olakšaju i unaprijede svjetsku trgovinu. S vremena na vrijeme oni su postajali i predmet sukoba i problema među velikima. Čini se da to vrijeme ponovo dolazi, pa zato evo i priče o njima, o tim velikim i značajnim plovnim putevima.
Priča o jednom parobrodu Parobrod je osmislio amerikanac Robert Fulton još početkom XIX vijeka . Drsko se usudio da ubaci vrele kotlove i užarene peći u drveni trup, ali uspješno. Vrlo brzo su ove plutajuće čađave kade osvojile američko tle, usljed postojanja velikih rijeka i jezera, i veoma dugačke morske obale. Kako je za njega kao i za lokomotivu potrebno dosta goriva on je bio idealan za prevoz po unutrašnjosti i priobalju. Nedugo zatim avanturisti su se usudili da pređu i Atlantik sa njim, ali on i dalje nije bio najsretnije rješenje transporta, na njega se gledalo sa skepsom i nepovjerenjem. Tokom vremena parobrod je postajao sve efikasniji, sa većim dometom i dosegom, noseći sve veći teret, štedeći energiju i energente a time oslobađajući prostor za putnike i robu. Ipak, i dalje je parobrod bio crna ovca morskog saobraćaja, tromi i spori, ružni i nezgrapni, plutajuće kade okružene dimom nisu mogle da se porede sa tada gotovo savršenim i elegantnim jedrenjacima.
Fregate i kliperi su jezdili svjetskim morima i okeanima, hitro i skoro potpuno bezbjedno raznoseći tovare robe sa jednog mjesta na drugo. Brzina jedrenjaka je bila nedostižna za parobrode, a takođe i količina robe koju su mogli primiti jedni u odnosu na druge, jer jedrenjak nije morao da ima ogromne parne kotlove kao ni rezerve uglja u potpalublju. Sve je bilo na strani jedrenjaka, i naravno na strani Velike Britanije, neupitnog i nedodirljivog vladara svjetskih mora, svjetske trgovine i svekolike svjetske sudbine. Britanci nisu baš mnogo marili za parobrod. Bio im je nekako, hmmm, primitivan i odvratan, možda stoga što su ga izmisli amerikanaci, njihove bivše kolonije, ko zna, ili stoga što je bio skup za izradu a brzina i efektivnost mu nije bila na visini. Kakvi god da su im bili razlozi, britanski trgovci i lordovi udobno smješteni u londonskom Sitiju, sjedištu ogromne i gotovo monopolske svjetske ekonomske i trgovačke moći, sa prezirom su odbijali da učestvuju u toj primitivnoj raboti, držeći se svojih klipera i fregata, apsolutno vjerujući njihovoj brzini i pouzdanosti. Oni su i dalje lako i brzo jezdili oko Rta Dobre nade, stizali u Indiju, Indokinu i Kinu i vraćali se natrag puni kao šipak. Bila su to dobra vremena, skladišta u Liverpulu, Mančesteru i inim britansim lukama su bila krcata robom, a oni, stanovnici Sitija su držali kompletnu trgovinu Evrope pa i svijeta u svojim rukama. Splendid! Joly good my old boy (lad)!
Priča o jednom kanalu
Kada je došao u Egipat, tražeći slavu i još ponešto, mali Korzikanac je zaista pronašao silno bogatstvo ispod vijekova pijeska i učmale vladavine Otomanlija. Premjestio je, ili da budemo istorijski tačni i korektni, ukrao je gomile antičkih artefakata kojim je ukrasio Pariz. Mada je volio slavu i pompeznost, mada je na sva zvona objavio vojnu pobjedu u Egiptu, on tamo nije došao onako, usput, slučajno. Pristigao je sa gomilom naučnika, radoznalih njuškala koja su to ogromno istorijsko blago kopali, premjeravali i studirali. Nije samo Šampolion bio vrijedan, i drugi su tražili i istraživali okeane znanja koji su ostali iza te drevne kulture. Jedan od njihovih glavnih zadataka je ostao malo prikriven i zaboravljen. Što zbog Napoleonove propasti što zbog same grandioznosti poduhvata. Kanal koji će spojiti Mediteran i Crveno more, to je bio jedan od najvećih projekata ili zamisli malog Korzikanca. Od tada kanal postaje opsesija a potom i nada u unosan, visoko lukrativan poduhvat. Ali, veoma skup. Morao je da čeka svoje vrijeme.
-campaign-history-features-consequences-and-interesting-facts
To vrijeme je došlo nekih pedesetak godina nakon Napoleona. Ferdinand de Leseps, Francuz naravno, uspio je da dobije koncesiju od Velike Porte, turske vlade koja je tada vladala Egiptom, te počinje sa izgradnjom kanala 1859. godine. Bio je to mukotrpan posao, usred pustinje, usred ničega. Ogroman posao bio je samo dopremanje pitke vode za radnike a da se ne pominje sav ostali građevinski materijal koji je dopreman iz Evrope. Ipak, gradnja je napredovala, polako ali sigurno. Britanci su se držali po strani. Istini za volju nije im bilo po volji što su se gradnje kanala dosjetili Francuzi, ali oni u stvari i nisu imali previše povjerenja u ovaj poduhvat, jer su bili gospodari svjetskih mora, njihovi putevi i plovne rute su bile sigurne. Tako da su malo s visoka posmatrali to mučenje u pustinji ne mareći mnogo za kanal koji će i tako oni moći da koriste, ako to budu željeli.
Kornjača i zec
Radovi su napokon završeni 1869. godine, deset godina nakon početka, kanal je otvoren za saobraćaj. Indija i ostale zemlje istoka su sada bile 7000 kilometara bliže Mediteranu, trgovina počinje da se ubrzava i rapidno da raste, ali za Britance tek tada nastaju problemi koji će potrajati narednih skoro trideset godina. A kako je to bilo, evo malog dijelića razgovora iz britanskog admiraliteta.
***
– Moj lorde, imam hitnu depešu, – sekretar admiraliteta je stajao oholo ukipljen ispred komandanta sve britanske trgovačke flote, iako je osjećao hladan znoj kako mu se sliva niz leđa.
– O čemu se radi Badžer? – brkati lord sa ogromnim zulufima, bio je vidno iznerviran ovakvim nastupom sekretara, jer osnovno pravilo ponašanja svih visokih službenika Imperije nameće uzdržanost i takt, za boga miloga, ali eto ne možete od nekoga iz niže klase uvijek očekivati da bude dorastao situaciji.
– Vijest je sa Bliskog istoka moj lorde, hmmm, tačnije kanal….
– Kakav kanal?
– Suecki kanal, moj lorde. Znate onaj koji u pustinji grade Francuzi sa austrijskim kapitalom.
– Naravno da znam za boga miloga, naravno da znam Badžer. No, pa šta je tako hitno?
– Kanal je završen, puštena je plovidba kroz njega.
– Pa šta? – brkati lord sa ogromnim zulufima, prezrivo je frknuo kroz nos.
– Paaa, moj lorde….
– Recite već jednom za boga miloga!
– Ali naši brodovi ne mogu ploviti kanalom.
– Šttaaaaa, kako je to moguće, ko smije da zabrani brodovima njenog veličanstva, brodovima Ujedinjenog kraljevstva, najveće i najmoćnije sile na svijetu, imperije na kojoj nikada sunce ne zalazi, ko to smije i može?
– Priroda.
– Molim? Badžer, molim vas da pazite šta pričate. Da niste pili danas?
– Ne.
– Pa zašto onda pričate gluposti, moliću lijepo.
– Hmmm, ovaj, ovo nisu gluposti moj lorde, jer niko našim brodovima ne brani da prođu kroz kanal ako plate trošarinu, iz pravca Mediterana pa do Crvenog mora.
– Pa šta, naravno da će da plate, to je i tako sitnica.
– Da, ali kada se vraćaju…
– Šta se dešava? Da nisu pirati, oni divljaci u arapskom moru, ili im žele naplatiti više u povratku, šta se dešava Badžer? Šta za boga miloga?
– Pasatni vjetrovi moj lorde. Pasatni vjetrovi!
– Kako? Šta?
– Moj lorde, – Badžer teško uzdahnu prevrćući pogled prema stropu, nastavi – kroz kanal stalno, bez prestanka duvaju Pasatni vjetrovi, iz pravca zapada prema istoku, tako da naši brodovi kada u povratku dođu do Crvenog mora, ne mogu da prođu kroz kanal.
– Pa šta, neka idu oko Rta dobre nade kao i do sada. Ako ne mogu oni, ne mogu ni prokleti Francuzi ni glupi Nijemci. Hmm, zaboga miloga, naprave kanal, potroše ogromne pare a onda on radi polovično, to je tako tipično za Francuze. Koješta!
– Da, ali moj lorde…
– Šta zaboga miloga Badžer? Šta?
– Oni koriste parobrode.
Brkati lord sa ogromnim zulufima ostade zgranut ne mogavši da vjeruje u to šta je čuo od ovog pacolikog Badžera. Znao je da je to istina, jer i pored svog niskog porijekla, taj nikogović nije imao ni zrnce plave krvi u sebi, znao je da je pouzdan i vjeran. Ali, šta to on sada priča? Zar je moguće? Zar je moguće da su ih Francuzi i Nijemci tako namagarčili? Ne, to nije istina, to nije moguće. Pa nama se sada ne isplati ni da idemo kroz Gibraltar pa preko čitavog Sredozemlja do tog prokletog kanala, samo da bismo platili prolazak u jednom pravcu. A opet, kako da ih prestignemo, to je razlika od 7000 kilometara samo u jednom pravcu. Ooooohh, moj Bože, kako ovo da kažem Viktoriji? Toj plemenitoj i nadasve uzvišenoj kraljici imperatorki koja je toliko učinila za našu Imperiju… Uzdahnu teško, pa s visoka se okrenu vjernom sekretaru.
– Badžer!
– Da moj lorde, izvoljevajte…
– Počnite pripreme za rat, ovo ne može na ovome da ostane.
***
Otvaranje Sueckog kanala 17. novembar 1869. godine; https://www.dw.com/sr/vek-i-po-sueckog-kanala/
Prljave i trome kade su se preobrazile u velike i moćne teretnjake na parni pogon, istini za volju i dalje sporije od ponosnih i elegantnih fregata i klipera, ali sa mnogo manjim rastojanjem koje su trebali preći. Sporije, ali zato mnogo pouzdanije počeli su da dovoze ogromne količine robe sa Istoka u Marsej, Trst i novo izgrađenu luku Rijeka, koju su Austrougari (tačnije Mađari) brzo izgradili hvatajući dobar talas trgovine koji je odjednom nastao. Skladišta u Liverpulu i Mančesteru te inim britanskim lukama počeše da se prazne, njihova roba odjednom postade skupa i neprivlačna, a dominaciju nad trgovinom preuzeše Francuska, Austrija i Njemačka. Kornjača je prestigla zeca!
Da se sve ne završi na ovoj kolosalnoj gluposti izazvne osionom bahatošću, izbijanjem finansijske krize 1873. godine u Beču, koja naravno vrlo brzo stiže i u Britaniju, situacija postaje još gora. Sve evropske zemlje brzo reaguju i gase krizu, šta više Njemačka izlazi kao apsolutna pobjednica zajedno sa Austrougarskom, i Francuska se brzo oslobađa tereta krize, jedino Velika Britanija tone u duboku depresiju koja će trajati narednih dvadeset pet godina.
Opustošenih skladišta u najvećim lukama, uništenom privredom nespremnom na ustupke i inovacije od strane vlade, Britanija gubi dah, posustaje i konačno gubi primat najveće sile na svijetu, najveće ekonomije, ultimativnog gospodara svijeta. Recesija, koja je ubrzo nastupila, pretvorila se u dugotrajnu depresiju, koja je u Velikoj Britaniji trajala sve do 1897. godine, što je čini najdužom i najpogubnijom ekonomskom krizom do tada. Dok se privreda Velike Britanije oporavila od depresije, novi ekonomski igrači su preuzeli primat na svjetskoj ekonomskoj sceni. Na scenu stupa velika Njemačka.
I, šta je bilo poslije?
Velika Britanija zaista okupira Egipat 1882. godine, ali ni to ne pomaže njenoj ekonomiji jer vladavina prava, odnosno rimskog prava koje je predominantno u Zapadnoj civilizaciji a čiji su oni glavni protagonisti, zabranjuje da okupiraju kanal. On i dalje radi i propušta parobrode, ali ne i jedrenjake. Taj rat nije bio dovoljan, moralo se preći na malo šire i veće planove o zaštiti trgovačkih interesa, a glavni cilj je sada Njemačka.
Tekst je objavljen na portalu Frontal.rs, korišteni su dijelovi iz knjige “Western Man – kratka istorija Zapadne civilizacije”.