BEOGRADSKI TRIO

o romanu Gorana Markovića

Čudni su putevi knjige. Nekada se zaista sa pravom zapitate da li postoji neka sudbina ili neki usud kako neka knjiga dođe do nekog čitaoca. Dešavalo mi se to već, da neku knjigu uporno odbijam iz potpuno nepoznatih razloga a onda kada je ipak otvorim, budem oduševljen i zapitan zašto je prije nisam otvorio. Ili, i ne znate za postojanje neke knjige mada biste trebali, ako ništa drugo barem zbog autora. Meni se sada desio ovaj drugi usud, nisam znao za ovu knjigu iako je poodavno objavljena dok mi je prijatelj nije preporučio. Rekao je: „Ova knjiga me je pomjerila“.

Gorana Markovića znam kao režisera, i to veoma dobro, gledao sam sve njegove filmove i za sve mislim da su sjajni, mada mi je prvi ostao nekako najbliži. „Specijalno vaspitanje“ je meni specijalan film i ne samo meni, mnogi bi se sa ovime složili. Naravno da bi neko imao i drugačije mišljenje, pogotovo sam autor kome su neki drugi njegovi filmovi značili i imali posebno mjesto, jer sve su to njegove kreacije, teško je vjerovatno izdvojiti bilo koji. Ali, ja kao gledalac mogu reći, mada, ponoviću i svi drugi njegovi filmovi su sjajni. Ipak, Gorana Markovića kao pisca do sada nisam poznavao, moraću to da ispravim.

Prema njegovim riječima on sam je bio fasciniran temom Golog otoka, i dugo je želio da nešto napravi o tom nesretnom periodu naših života. Film ili knjigu. Na početku ovog romana stoji piščeva zabilješka da je ovo „građa za roman“. On vjerovatno svjesno malo unižava ovaj materijal jer kako je na kraju romana pojasnio ovo jesu istiniti događaji koje je on u obliku dnevnika dobio mnogo godina nakon što su se realni događaji desili. Ako je to tako, a nemamo razlog da mu ne vjerujemo, možemo samo da konstatujemo da se najbolji romani u stvari i dešavaju u realnom životu, pogotovo ovdje kod nas gdje nikada nie dosadno a građe za pisce je na pretek. Teško nama koji živimo u ovako zanimljivim vremenima i prostorima.

Dakle, Marković dobija skriveni dnevnik glavne protagonistkinje romana, koji je ona skrivala i na kraju nekako prebacila na sigurno svojoj prijateljici. A tada, kada je većina onih koji se pominju u romanu već pokojna ona se usuđuje da ga preda nekome ko će pomoći da se tragedija šekspirovskih razmjera ne zaboravi. Goran Marković je ovaj dnvenik ili materijal sjajno obradio u obliku romana koji ponekada ima i oblike trilera ili krimi zapleta od kojih naša „lijepa književnost“ bježi kao od „nečistoga“ a opet stalno i nanovo nam se takvi životni zapleti dešavaju. Mi ipak volimo i cijenimo neke knjige i romane koji imaju blagu filozofsku notu i šatro pametovanje.

Teško je živjeti kao filozof u vremenima i prostorima koji za toga nisu spremni ni voljni. Život koji nas okružuje melje i drobi, stavlja nas pred ozbiljne odluke i moralne izazove, a kada je tako onda su i zapleti malo žešći i okrutniji. Tako je i u ovom romanu koji se čita bez daha, zaprepašteno posmatrajući kako se glavni protagonisti uništavaju neumitnošću svojih uvjerenja protiv kojih ne mogu, sve i da žele.

Rekao sam kako neka knjiga ima svoj put do čitaoca, i dešava se u pravo vrijeme. Mene je ova knjiga pomjerila, zaprepastila, oduševila. Sasvim slučajno ili ne, danas kada je Goran Marković u prvim redovima studentskih protesta, ne možemo da se ne zapitamo nakon čitanja ovog romana „da li ćemo ikada da se spametujemo, da li ćemo ikada da pronađemo svoju dušu i počnemo da opraštamo drugima pa na kraju i sami sebi“. Neki od glavnih negativaca ovog romana, uslovno rečeno, su bili zvijeri u svojim nastojanjima da sačuvaju režim od nevjernih, tih inforbirovskih godina. Ostali su u veoma ružnom sjećanju svima. Ne znam kako su se osjećali kada su odlazili, ali nešto ne vjerujem da su se kajali za sva zla koja su nanijeli drugima, samo zato što su drugačije mislili. Pitam se da li će današnji kerberi režima do kraja vjerovati u svoje mišljenje ne prihvatajući da postoji i neko ko misli drugačije, da će žrtvovati sve za spas režima i jednog čovjeka.

Marković je imao i jedan simpatični film „Tito i ja“ koji je na sarkastičan način obradio njegov odnos spram „najvećeg sina naših naroda“. Kada se nakon čitanja ovog romana pogleda i taj film, vrlo jasno se vidi njegov ukupan odnos spram Njega i njegovih tada ali i danas. Da li ćemo ikada biti sposobni da pitamo jedni druge za mišljenje bez prisile, da razgovaramo i dogovaramo, da li će se ikada kod nas vlast i vladanje završiti normalno i bez prisile, bez revolucije i bunta? Bilo bi lijepo kada bi se to dešavalo.

Na kraju, Lorens Darel je ključna figura romana. Pisac i avanturista, špijun i mutikaša, negativac ali i spasilac. Dr. Džekil i Mr. Hajd. Da li je moguće da se kod nas uvijek i nanovo sve mora dešavati pod patronatom nekih drugih nekih stranaca, zašto smo tako spremni da njima vjerujemo a sebi ne?  Darel je poznat i po romanu „Aleksandrijeksi kvartet“ koji je napisan nakon ovih događaja kojima je svjedočio ali i aktivno učestvovao, pa je Goran Marković sasvim svjesno i provokativno dao naslov ovom romanu „Beogradski trio“.

Vrijeme je da pročitate ovaj roman, ako niste do sada.

Jedina šteta ili mana jeste što ovaj roman nije postao film, a da podnaslov romana bude „građa za jedan sjajan film“. Nadam se da će se to ispraviti.