VELIKI RESET – o inflaciji

Inflacija je gadna stvar. Podmukla i pritajena kao dijabetes. Ne vidi se i ne čuje, a kada najednom počnete da pijete mnogo vode, kada vam sve nešto preslano… e tada je već prilično kasno. Od mnogih zdravstvenih opasnosti u ekonomiji, inflacija je nekako najgora jer najavljuje probleme koji će tek doći.

Nekada se, davno prije nego je ekonomija postojala ovakva kakvom je danas znamo, inflacija nazivala „kvarenjem novca“. Alavi i bahati vlastodršci su tada, u vrijeme antike i srednjeg vijeka imali običaj, kada im zatreba još novca za neke svoje bahanalije, da smanje udio zlata ili srebra u kovanom novcu. U prvom trenutku se to i nije previše primijećivalo ali tokom vremena bi se neko izlanuo ili bi vješti trgovci uviđali razliku (znate ono kad zagrize kovanicu da provjeri da li je prava) pa bi poslije toga dolazilo do značajnog obezvrjeđivanja te kovanice. Vladar bi nastavio da štanca taj jevtiniji novac još više a on je vrijedio sve manje. Kao posljedica je dolazilo do poskupljivanja roba i tako u krug, sve dok neko ne bi ludoga vlastodršca ubijedio da se urazumi ili dok ga ne zamijeni neki malo razumniji vladar (potpuno razumnih teško da može biti).

Izvor: shrm.org

Jedno je sigurno, inflacija na duži period uništava ekonomiju, ruši povjerenje i ustaljene trgovačke veze jer uništava ono što je u savremnoj ekonomiji prihvaćeno kao dogma kao kanon, a to je cjenovna stabilnost. Krajni dozvoljeni nivo prihvatljive inflacije iznosi oko 7% jer kada se ovaj prag preskoči, samo nebo je granica. Nakon te granice ona počinje da se ponaša kao perpetum mobile, dobija svoju nezavisnu volju i postaje kao vatra i voda, dobar sluga ali veoma loš gospodar. Da, istina je nije greška, inflacija može da bude dobar sluga. Svi savremeni ekonomisti svih poznatih škola ekonomije se slažu da u savremenom kapitalističkom društvu otvorene privrede i slobodne trgovine treba da postoji inflacija, ali mala i kontrolisana. Ona treba da iznosi oko 2% sa nekom dozvoljenom marginom fluktuacije od 10-15%. Dakle, ona ne smije ni da bude premalena ili ne daj Bože da ode u minus, u deflaciju, što se smatra takođe pogubnim efektom. Srećom po nas, mi nemamo šanse kao ni većina zemalja da se plašimo deflacije, to je ipak rezervisano za sada samo za Japan, a složićete se, daleko smo mi od Japana.

Pomenuta zdrava inflacija se smatra stimulansom ili pokretačem u kapitalizmu koji u svojoj osnovi ima pohlepu, jer da nije nje ne bi bilo ni kapitalizma, nešto kao ono u olimpizmu, citius-altius-fortius, brže dalje bolje i sve više i više i više…. Savremena ekonomija, odnosno kapitalistička ekonomija jeste takmičenje, jer kada nema više sa kime da se takmiči preduzeće počinje samo sebi da postavlja ciljeve, sve dalje i više. To je jednostavno tako, i to je pokretač ekonomije i svijeta uopšte. Gospodin Devlin, iz romana „Dolarska žaoka“ reče da ekonomija nije egzaktna nauka kao matematika npr. što je veoma uzbudilo neke uspavane primadone mejnstrima. Ali, on se nije dao, pa je to pojasnio jednostavno i plastično: „Da li je u matematici 1+1 jednako 2?“ „Naravno“, rekao je njegov sagovornik, „ali tako je i u ekonomiji.“ „Nije“, nasmiješio se gospodin Devlin objašnjavajući lagano, usput poentirajući samozadovoljno, „Nije, u ekonomiji 1+1 mora da bude 3 ili 4, ili 5 ili čak i više. Ako to nije tako, onda nema ekonomije. Ona mora da stvara višak vrijednosti a njega nema ako je 1+1=2.” Ima neke ezoterije u ekonomiji.

Inflacija ima još jednu nezgodnu osobinu, ona se zbraja, iz godine u godinu. Pa kada govorimo i o toj zdravoj inflaciji od 2% ona se iz godine u godinu zbraja i raste obezvređujući monetu. Stoga onaj izraz: “Ali to nije ona marka ili evro, to je onda vrijedilo mnogo više.” Da, tačno je, kada bismo imali tu malu dozvoljenu inflaciju u dvadeset godina, ona bi umanjila vrijednost monete za 40%, pa bi cijena jedne vekne hljeba tada bila možda 50 feninga, a danas skoro 2 marke. Ako dobro računamo onda je to malo više od tih 40%, e to je ona nevidljiva i nepriznata inlacija koja nam se privlači i uvlači nevidljivo i stidljivo, sve dok ne počnemo da pijemo mnogo više vode nego što nam zaista treba.

Izvor: cardcow.com

Finansijska kriza iz 2008. godine uopšte nije bila naivna, iako su se mnogi mejnstrim političari trudili iz petnih žila da dokažu i pokažu kako je to samo “strukturalni poremećaj usljed lošeg ponašanja alavih i pohlepnih bankara”. Čini se da ipak nije bilo tako, ali o tome ćemo drugi put, sada nas zanima kako je svjetska, čitaj zapadna ekonomija riješila taj problem. Jednostavno, štampanjem novca. Štampanjem  ogromnih količina novčanica koje će pokriti još ogromnije rupe nastale krizom i “strukturnim poremećajem”. Pokrivanje dubioza, isplata i spašavanje velikih firmi je išlo toliko daleko da su se neki cinični komentatori sa pravom pitali da li su SAD odjednom postale “kamjunist stejt”??? Činilo se da nije bilo druge, nego štampati i štampati.

Poslije su došle ničim izazvane narandžaste revolucije, Libija, Sirija, Tunis, Maroko, Egipat, pa Islamska država i rat oko nečega tamo na Srednjem istoku, ispumpavanje nafte iz Mesopotamije i Libije, zatvaranje gasovoda i naftovoda kroz Siriju, pa opet narandžasta revolucija u Ukrajini, pa migrantska kriza ogromnih razmjera, a novac se i dalje bjesomučno štampa, naravno, bez pokrića. I na sve to se ničim izazvano nadoveže svjetska pandemija i Kovid kriza. Valjalo je čitav svijet staviti u karantin, jer pomrijećemo zaboga svi. Doduše, neke budale to nisu htjeli da učine, kao blesavi Švedi, oni se uvijek trude da sve znaju bolje od svih i da budu drugačiji. Ali, svi ostali pametni, su to radili, zaključali su sve i svakoga, zabranili sve i svakoga, a novac je i dalje štampan bjesomučno, jer kako prevazići to zaključavanje, kako kupiti sve te maske, respiratore, vakcine i lijekove nego novcem kojeg nemate. Ma šta nemamo, pa imamo štamparije.

Štampalo se udarnički. I taman kada smo se ponadali da je Kovid pri kraju, da je normalan život ipak moguć, desila se kriza u Ukrajini, ili rat u Ukrajini, ili specijalna operacija u Ukrajini ili agresija na Ukrajinu, kako vam drago, ali znate napokon sada o čemu govorim, zar ne. I tada se desilo čudo, odjednom, kao na dugme, Kovid je nestao, kao da se prepao tog novog fenomena, sada je odjednom ostao samo rat, i inflacija koja je došla sa njime. Odjednom su robe počele da poskupljuju, da nestaju sa tržišta, da se smanjuju zalihe, i sve to zbog Ukrajine. Nema jestivog ulja, to je zbog Ukrajine, oni su ipak najveći proizvođači suncokreta u svijetu. Nema šećera, to je sigurno zbog Ukrajine, ne znam zašto ali je to sigurno. Nema brašna, pa to je sigurno zbog Ukrajine, znaš li ti koliko oni samo pšenice proizvode. Nema čipova, Mercedes otpušta 6000 radnika, ma to je zbog Ukrajine. Kako kad oni ne proizvode čipove? Da, ali imaju onaj materijal što je potreban za čipove.

Nevjerovatno koliko je Ukrajina, pretposljednja evropska zemlja po svim statistikama (gora je samo Moldavija) značila za evropsku i svjetsku ekonomiju, zaista nevjerovatno. Šta bi onda bilo da se to desi sa Rusijom ili tako nekom malo većom zemljom, ne smijemo ni da pomislimo.

A inflacija se polako uvlačila učvršćivala svoje položaje duboko u svim porama zapadnjačkih društava. Stidljivo je priznata tek na oko 7,5% a potom na 9 i dalje. Došla su i pojašnjenja: “To su strukturni poremećaji i to je strukturna inflacija!”

Iako tog termina nema nigdje u stručnoj literaturi, vrijeme mu je očigledno da se pojavi i obnarodi, on je sada tu, “strukturna inflacija”.

Izvor: internationalworldofbusiness.com

Čitalac će vjerovatno biti zainteresovan, a poneki malčice i iznerviran, otkuda sada pričamo samo o zapadnjačkoj inflaciji zaboga, pa valjda nje ima i u Rusiji i Kini, pa valjda je ima svuda, zašto pričamo samo o zapadnjačkoj. U pravu su oni koji se to pitaju. U Turskoj npr. ovih dana divlja inflacija od čak 70%, a oni su velika država i velika ekonomija, pa kako izdržavaju? Teško, ali ide ih nekako. Turski primjer nije previše indikativan jer njihova lira oduvijek igra na ivici, a kada znamo za sve vojne avanture koje Turci redovno imaju u Siriji i Kurdistanu, mjerenje mišića sa Grcima i još ponešto, pa nije ni čudno. Ali, Turci imaju ogromnu dijasporu, skoro deset miliona samo u Njemačkoj, tradicionalno orijentisanih osoba koje redovno posjećuju domovinu i šalju novac redovno. Tako da Turska nije dobar primjer za rješavanje problema inflacije na zapadu. A on, taj zapad jeste reper ekonomiji na koji se naslanja dobar dio ostatka svijeta. Primjera radi evro je rezervna valuta u BiH, dakle sasvim je dozvoljeno plaćati tom valutom a nekmoli računati u njoj. Ako je evru dobro dobro je i konvertibilnoj marki, i obrnuto. A evru sada nije dobro, složićete se. Centralna banka BiH je priznala inflaciju od 10,5% u maju, što je zaista mnogo. Razlozi za nju su poskupljenja energenata, benzina pogotovo, i zaista je tačno u maju je benzin u BiH koštao 2,5 KM danas košta 3,5 KM. Ne možemo da se ne zapitamo kako je moguće da je 2008. godine cijena barela nafte je iznosila 140 dolara, kao i danas, a cijena benzina u BiH je tada iznosila 1,2 KM. Ahaaa, dakle to je ta strukturna inflacija, zar ne.

Jedini lijek za zauzdavanje inflacije jeste smanjivanje količine novca u opticaju (dakle, obustava štampanja istoga, ali pssst nemojte nikome govoriti o tome) a to se radi povećavanjem osnovnih kamatnih stopa u centralnoj banci koje onda prati povećanje ostalih kamatnih stopa u komercijalnim bankama koje prati smanjenje izdavanja kredita a koje potom prati smanjenje potrošnje, smanjivanje kupovne moći i tako dalje i tako dalje dolazimo i ulazimo u recesiju iz koje postoje samo dva pravca, ozdravljenje privrede ili depresija. Ali kako da nam privreda ozdravi kada zbog Ukrajine sve poskupljuje, kada ne znamo ni da li ćemo imati gasa tokom zime, kada ne znamo da li će biti dovoljno pšenice, i hrane uopšte, da li ćemo…

Poštovani gospodin Nebojša Katić je još u martu, čini mi se, napisao da je rat u Ukrajini za zapad samo odvlačenje pažnje od stvarnog problema, od inflacije koja se otela kontroli. Svi mediji su zatrpani slikama i pregledima dešavanja u nesrećnom ratu na istoku Evrope, nikome ne pada na pamet da se zapita a šta ćemo sa divljanjem cijena. Neki čak prećutno pomisle da je i to u sklopu ratne pomoći nesrećnoj zemlji koja nije umjela, kada je već spletom srećnih okolnosti ipak nastala,  da pronađe svoje mjesto i opstane u zapetljanoj mreži geostrategije i geopolitike. U ovoj čudnoj igri mute i cancel politike spram realnih problema zapadnjačkih društava, ipak se izdvaja jedna zemlja koja čak i zarađuje na trenutnoj muci Evrope. Pogađate upitanju je SAD. Izvoz prirodnog gasa (mada to nije prirodan gas nego onaj istiskivan iz škriljaca) je višestruko uvećan. Postao je popularan baš taj gas, iako je slabiji po kvalitetu i ćistoći od ruskog prirodnog gasa, on je sada mnogo popularniji, nešto kao Ajfon među telefonima. Mora se zaustaviti zavisnost od ruskih energenata u Evropi, mora po svaku cijenu, pa oni će to koristiti kao oružje, a ne kao mi koji svojim prijateljima rado pomažemo i prodajemo gas, istina nešto malo skuplji i nekvalitetniji ali ipak pomažemo. Pa zaboga od nekoga morate zavisiti, a bolje je da zavisite od nas nego od Rusa.

O lukrativnom poslu izvoza oružja u Ukrajinu da ne govorimo. Prvo su sve zemlje bivše pripadnice Varšavskog pakta a danas srećno i bezbjedno u zagrljaju Nato pakta, morale, oprostite željele da pomognu napaćenoj Ukrajini slanjem svoje stare sovjetske opreme. Zastarjeli C-300 sistemi, tenkovi T-72, oklopna vozila itditditd. Manje važna činjenica jeste da su Rusi sve te pošiljke čekali spremni kao po redu vožnje, kao da su znali tačno vrijeme i mjesto prispjeća, i uništavali ih. Sada, te zemlje koje su se trudile da pomognu, riječ je o Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj više nemaju dovoljno protivvazdušnih sistema, makar i zastarjelih, nemaju tenkova i druge opreme. “Ma nikakav problem, pa mi ćemo vam prodati. Kako nemate novaca, pa i to nije problem, dobićete kredit od nas i imaćete novaca da kupite sve što vam treba, pa čak i više od toga. Ipak je naša roba najbolja, ako i nije, bar je najljepša, zar ne.”

Ostaje da vidimo da li će se zemlja ponosnih i hrabrih izboriti sa izazovima velike inflacije, slabljenja ili gotovo nestanka petrodolara, smanjenjem povjerenja u mogućnost vraćanja dugova na svoje državne obveznice nekim novim ratom. Nažalost, postoji jedan sloj ili dio mejstrima ekonomske politike ove divne velike zemlje koji vjeruje da iz trenutnih ekonomskih poteškoća mogu da isplivaju samo jednim dobrim ratom. Istina, jednom su uspjeli, pisali smo o tome. Prema svim relevatnim pokazateljima SAD su iz Velike Depresije izašle tek objavljivanjem rata Japanu u Drugom svjetskom ratu. Slijedeći tu analogiju ovi mračni analitičari prizivaju neki novi rat koji će pokrenuti američku privredu. S pravom se pitamo kako, jer ova zemlja je u stalnom ratu od završetka tog velikog rata, uvijek sa nekim i protiv nekoga. Direktni ili indirektni rat, intervencija ili proksi rat kao danas u Ukrajini, pa kako onda… Zato i sumnjamo da je to moguće, iako u ovom trenutku dosta dobro zarađuju, ali inflacija je još uvijek tu, a količina naštampanih dolara je tolika da niko ne može ni da pretpostavi kolika je, najmanje direktor FED-a.

Čini se da se približava vrijeme Velikog reseta, ili smo već duboko u njemu!

Izvor: globaltimes.cn