NOMADLAND
raseljena Amerika
Ako ste ikada imali ili imate pozitivne predrasude o Americi, trebate pogledati ovaj film. On jednostavno govori o onoj pravoj Americi, o onoj o kojoj je pjevao Džoni, kada je rekao „Pit, i to je Amerika“. E, pa, ovo je ta zemlja, Zemlja nomada.
Mlada kineska režiserka Kloi Zao (Chloé Zhao) je napisala scenario prema dokumentarnoj knjizi američke novinarke Džesike Bruder (Jessica Bruder) „Preživjeti Ameriku u XXI vijeku“ (Nomadland: Surviving America in the Tweny-First Century), pored toga ona je i režiserka, bila je glavna urednica filma, jedan od producenata itd. Ovo je njen treći film, svaki je radila u nezavisnoj produkciji, dakle bez velikih ala iz Holivuda ili sličnih producentskih kupleraja. Tako da je ovaj film čist, oslobođen mejnstrim uticaja hiperprodukcija i komercijalizma. Za razliku od „velikih filmova“ ovaj je koštao samo pet miliona dolara, a zaradio je jedva 1,2 miliona do sada. Ovdje u vodu potpuno padaju relacije zarada-ocjene na ImbD i Roten tomatoes. Ovaj film jednostavno pomjera granice današnje iskrivljene filmske estetike, ali u pravom smjeru. Sniman je veoma inovativnom tehnikom dokumentarno-igranog filma, sa velikim brojem naturščika, koji ne glume nego predstavljaju svoje živote.
Sjajna Frensis Mekdermand (Frances McDormand) ponovo je uspjela da napravi veliku ulogu iz ničega. Pamtim je još od Farga kada je bila smotana-spetljana, trudna uporno dosadna policajka koja je ponekada izazivala smijeh svojim malim gegovima, pogotovo imitiranjem njemačkog akcenta u američkom engleskom jeziku. Sjećate se onog „Jaaa“ kada se javlja na telefon ili nesvjesno odgovora nekome. Poslije su joj dolazile neke manje uloge, ali svaku je donijela besprijekorno. Prije tri godine je dobila drugog Oskara za film Tri bilborda izvan Ebinga u Misuriju (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri). Ponovo sjajan film, ponovo velika Frensis donosi sjajnu ulogu.Već tada mi je postala „sumnjiva“ kao neko ko bira uloge, i to one zahtjevne ili kako bi to danas rekli novoetičari „društveno odgovorne uloge“. Sada je počela i da ih stvara, ona je jedan od producenata Nomadlenda, to dovoljno govori o njoj i njenoj namjeri. Svaki film u kojem ona igra jeste veoma odgovoran u svakom pogledu, i što je najvažnije, govori o malim životima ljudi suočenim sa zvjerima koje se zovu kapital, nepravda, rasizam, raslojavanje, gubitak identiteta i porodice. Frensis je velika, ona donosi lik i ulogu očima, baš kao što je to nekada radila naša Mira Furlan, a to ne može svako da uradi.
Nomadlend je film koji razotkriva Ameriku ukazujući na jednu drugu, nama najčešće nepoznatu zemlju. Ona u sebi krije toliko toga lijepoga ali to lijepo je suočeno sa uništenjem i obezvrjeđivanjem. Po mnogo čemu ovaj film podsjeća na Plodove gnijeva (The Grapes of Wrath), Džona Štajnbeka (John Steinbeck) kao i istoimeni film Džona Forda (John Ford), iz prostog razloga jer se slične stvari dešavaju u skorom vremenu poslije Velike Recesije (kako su je nazvali) iz 2008. godine, kao u vremenu Velike Depresije, ili Amerike tridesetih godina. Naglo osiromašeni ljudi su prisiljeni da lutaju u potrazi za poslom i preživljavanjem. Ali postoji i velika razlika, tih godina Velike Depresije, Amerikom su tumarale čitave porodice, kao čergari kao nomadi tražeći posao, tražeći hljeb i mjesto za spavanje. Sada, u Nomadlendu su to najčešće usamljene jedinke, osuđene ne samo na beskućništvo nego i na samoću. Vrijeme je učinilo svoje, za razliku od sušom i ekonomskom krizom opustošene Amerike tridesetih godina, sadašnja Amerika je samotna. Oni nomadi iz one Amerike su imali porodice, imali su tu zadnju utjehu i oslonac za koji mogu da se uhvate, ovi današnji nemaju nikoga, oni su sami, usamljeni i prepušteni sami sebi.
Zamjena za hipotekom izgubljenu kuću, stabilan posao i dom, sada je najčešće kombi, ili neko malo veće vozilo u koje se smješta sav preostali život i sjećanja. I čamotna samoća. Prilagođavanje (kako samo čovjek može lako da se prilagodi i najgorim situacijama) skučenom životu u vozilu gdje treba da organizuje krevet, kuhinju, toalet… nevjerovanto je, iako trapavo i nespretno. Čak i taj kombi ne možete parkirati gdje želite nego tamo gdje se plaća, skoro kao hotel za beskućnike u vozilima. Jedinka još uvijek, na početku tog putovanja, nosi sa sobom tragove i naslijeđe prošlosti a najteži i najveći izazov je prihvatanje teške istine, da si sam i da niko neće, ne može ili ne želi da ti pomogne. Onog trenutka kada jedinka to prihvati, sve postaje lakše. Tanak sendvič sa kikiriki puterom i bananom za ručak, kratkotrajni posao u Amazonu, pa put pod noge, traže se berači jabuka u drugoj državi.
I ponovo ljudi, neuništiva težnja za slobodom i nezavisnošću i pored svih teškoća. Oni se organizuju, kako tako, okupljaju se i pomažu jedni drugima. Uče kako se prilagoditi novoj realnosti, da si beskućnik u „Zemlji slobodnih“ u zemlji „Velikog sna“. Uprkos koroporativnoj Americi koja ih ne želi, ne voli, ne trpi, onoj koja ih je na kraju krajeva i dovela u tu poziciju, oni nekako preživljavaju čak se i snalaze. Čamotinja se dijeli, bol i bolest je lakša kada imate s kime da podijelite, jebiga, ljudi smo ipak, još uvijek.
Ono što ovaj film donosi jeste realna distopija, koja se do sada obrađivala u nekim SF ili polu SF filmovima. U Nomadlendu ona je realna, jer nomadi ili nevoljni beskućnici su odbačeni od društva koje ih se stidi, oni su zaboga plod njihove greške, alavosti i beskrupuloznosti sistema koji ne mari za jedinku ukoliko ona, ta jedinka nije Soroš, Gejts i slični. Svi ostali su nebitni, bez njih se može. Ali, dokle?
Ova distopija postaje stvarnost koju ne želimo da vidimo, prikriveni svijet koji zaista postoji. Amerika se stidi tih ljudi, čak i ako su im najbliži rod, ali se ne stidi sama sebe. Još uvijek ne, ali doći će i to na red samo će možda biti kasno, jer oni, beskućnici, američki nomadi, nakon što prežive prvi šok i apatiju, postaju svjesni jedne nove realnosti jedne vrijednosti koju su osvojili i koju čini se nikada nisu ni imali do tada. SLOBODA, izbora i načina života koju korporativna Amerika ne može da kontroliše.
Iako sam odavno prestao da vjerujem u nagrade, nestrpljivo očekujem narednog Oskara, jer se nešto nadam da će ovaj film da pomete konkurenciju i ošamari, natjera Ameriku da se crveni od stida. Nadam se, mada, teško će se oni zacrveniti, ali eto, nada postoji.
I na kraju, dva citata iz filma koji su najveća moguća kritika savremnom američkom društvu:
„Problem je ne samo što prihvatamo tiraniju dolara, tiraniju tržišta, mi je objeručke prigrlimo. Sa radošću grlimo tiraniju dolara i živimo sa njime do kraja života. Pomišljam na analogiju sa zaprežnim konjem, koji je voljan da vrijedno radi do svoje smrti, a kada onemoća oni ga puste na pašnjak. E, to smo upravo mi….!“
„Titanik u obliku naše ekonomije tone, moj cilj je da nabavimo što više čamaca za spasavanje i ukrcamo što više ljudi na njih. To ste upravo vi dragi prijatelji beskućnici i nomadi.“
Sjajan film, pogledajte ga!!!