POEZIJA NIJE (više) U MODI
Sasvim slučajno CD uređaj u mom autu je kašljucnuo jedan dan, i izbacio mi već zaboravljeni CD. Dobro, nije baš iskočio ali se značajno popriječio tako da ne mogu da ga ignorišem, morao sam da ga otklonim, taj prastari medij iz tog već starog uređaja kako ne bi zapinjao ili načinio neku veću štetu. Shade Adu, nisam je odavno slušao. Zaboravio sam već na nju skoro. Ponesem sa sobom taj CD kući, poželim da je ponovo preslušam. Da, to je onaj njen prvi i najbolji album. Nekako se moji uređaji prisjetiše te davno zaboravljene tehnike, učitaju je sa malo poteškoća, i krene muzika. Zanimljivo je da tokom godina taj CD kao medij a pogotovo muzika na njemu nije ništa izgubila na snazi i kvalitetu. Kao da je bilo juče.
Muzika me podsjeti, a to kod mene često biva, na književnost, i obrnuto. Redovno mi se dešava da neka dobra knjiga izazove emocije koje me podsjete na neku muziku, sada je bilo obrnuto. Ništa nije slučajno, pomislih, i uzeh ponovo roman „Poezija nije u modi“ da čitam i pregledam, uz Shade i Jezebel.
Izvor: Sanja Radulović, lična arhiva
Sanja Radulović je pjesnikinja, i drago mi je da mogu reći da mi je prijateljica, koleginica, sapatnik u mutnim književnim vodama. Ovaj roman je njen prvijenac, jer do sada je objavljivala isključivo poeziju i kratke priče. Sada se odlučila da se iskuša u nešto dužoj formi. Ponekada se našalim sa pjesnicima koje poznajem da su oni samo prozaisti na čekanju, da to nešto sjedi i čeka vrijeme kada će se desiti. Kod Sanje se desilo, i dobro je da je tako.
Svakom književniku (mislim na one odista takve) malo je tijesno nebo jedne grane književnosti. Treba nam prostora i vremena, slobode izražavanja bez sputavanja i okvira koje mejnstrim nameće. A čini se da je sveta dužnost svakoga od nas da se iskuša u drugim formama i vidi dokle može da dobaci.
Sanja je to učinila! Ko zna koliko joj je hrabrosti trebalo za to, ali je učinila. Napisala je svoj prvi roman, dobar roman, odličan roman. Za druge epitete i klasifikacije je potrebno vrijeme, a ono će doći, prije ili kasnije i reći će svoje.
Ovaj roman je pisan modernistički, kratkom jezgrovitom rečenicom. Sva zanatska književna pravila su ispoštovana, a često i inovativno unaprijeđena. Svega tu ima, kako to moderan roman i traži, lagane naracije, dijaloga ali ponajviše i očigledno sa namjerom, unutrašnjeg monologa ili romana toka svijesti, kako ga vole zvati oni koji sve o romanu i prozi znaju, osim da ga napišu.
Da, ovo je roman iznutra, kako ga ja volim zvati, roman koji govori i priča priču osobe ili osoba, onako kako je ta osoba ili osobe vide. Ne onako kako to drugi žele da čuju!
Brojni su likovi ili karakteri koji se kroz roman pojavljuju, blijede, nestaju. Za svaki od njih Sanja je izgradila zaseban i potpuno različiti psihološki profil. Sve su to individue, zasebne i potpuno sui generis. Nema sličnih, istih, kopiranih. Ali ih sve veže nešto, a to nešto je život oko njih. Prijateljstvo, sasvim slučajno ili nametnuto, ljubavne veze, obaveze, mjesto i vrijeme. I sve to funkcioniše sasvim prirodno, normalno. Ali, iz ugla žene.
Recenzent ovog romana, koji je sasvim korektno obavio svoj posao, ničim izazvan se dotakao jedne riječi, jedne teme koja je tako, tako, tako…. zabranjena kod nas. Feminizam!!! Strašno i nedopustivo!
Ne mislim da je recenzent imao bilo kakvu krajnju lošu namjeru, ali, čini mi se da se upecao na jednu oštru balkansku udicu, tako strašnu i veliku a tako neprimjetnu. Odomaćila se ovdje kod nas toliko da je iz sasvim benignog romana, koji je pisala žena o ženama (ponajviše, mada ne isključivo o njima) ugledao strašnu avet feminizma. A šta je to feminizam uopšte?
Mnogi to brkaju, taj pojam i koncept uopšte, smatrajući da im to, taj „feminizam“ otima pravo da tuku, maltretiraju, unižavaju nekoga ko je samim svojim rođenjem osuđen na drugo i različito, na one koje rađaju, podižu, rade, osmišljavaju, stvaraju život, a mi… eto, samo oprašujemo pa stoga imamo mnogo veća prava od njih. Pa zar im to nije dovoljno, tim ženama?
Bivajući uvijek onkraj svjetskih zbivanja, mi smo i to promašili, taj femizitam, ali dobro nismo jedini, za utjehu. Postoje sad i drugi, Poljaci na primjer koji se trude da budu veće bitange od nas samih. Nije baš za neku utjehu, ali… elem, recenzent pronađe TO, taj feminizam na koji mu roman miriše.
Ja nisam! Ovaj roman govori o osobama. One, te osobe su povezane prijateljstvima, ljubavima ili nečim drugim iznuđenim, ponekad i neželjenim. Roman govori o svemu onome što savremena žena proživljava a da je niko ne pita kako si i šta u stvari ti želiš, a da nisi u politici ili nekoj sličnoj interesnoj organizaciji. Kako ti u stvari proživljavaš sve ovo oko nas, ako si siromašna ili bogata, ako imaš ljubav ili je nemaš, ako si zadovoljna ili ne …. A, kako možeš ili bi mogla biti?
Poseban segment ili nivo romana jesu veze. Ne samo ljubavne, mada se sve na kraju svodi na to. Odnosi između ljubavnika, rodbine, prijatelja, roditelja i djece… sve su to veze koje nas spajaju, ali i razdvajaju. I naravno, unutrašnji monolog učesnika koji se u svojim ličnim lomovima ekstrovertno iskazuju više nego što bi to ikada željeli.
Da se ponovo vratimo na feminizam, čini se da mi je to omiljena tema danas. Ako „toja“ pojava označava da sadašnja moderna žena može da misli, stvara, da živi onako želi, a ne onako kako joj sredina nameće, da bude svoja na svome…. onda sam i ja feminista, iako je to potpuni antagonizam između ženskog i muškog principa, kako on može biti ona….
Sanjin roman je potpuno obuhvaćena i zatvorena cjelina, ona opisuje jedan mikro svijet koji jeste dio našeg velikog makro svijeta, ali iz jedne posebne vizure, ženske, da ženske. A da li su žene ljudi? E, o tome bi trebalo malo da se zapitamo, svi mi, muškarci i žene, jer, o da, ne mali je broj njih, žena koji misle na muški način, i dobro im je zbog toga. A ove žene misle drugačije, misle svojom glavom, iako veoma često ni same ne znajući kuda sve to ide, kao i svi mi uostalom. Sanja se ne plaši otvoriti neka pitanja koja su uobičajeni tabu, kao što je npr. ženski alkoholizam, ili kao što je odnos između majke i kćerke ili prosto, a gdje ja to idem a da vas to uopšte ne treba da brine.
Shade i dalje pjeva, mada sam miksao i Ninu Simone sa njome dok sam čitao ovaj roman. „Sinerman“, ponajviše. A i on ima muški rod u originalu, pa zar može biti drugačije….
Nekako mi dođe još jedan veliki muzičar na pamet, James Brown i pjesma „It’s A Man’s Man’s Man’s World“, a Sanja piše o tome, ali na malo drugačiji način.
Ovo je dobar roman, radujem se njenom narednome, ima ona još mnogo toga da kaže.
P.S. Roman je krajnje pedanto osmišljen i dostojno predstavljen i ukrašen odličnom naslovnom stranicom koju je kreirala Bojana Stojaković svojom slikom „Jedan krug kroz park“. Jedina zamjerka romanu jeste nedostatak vidljivog prelaska iz jedne u drugu cjelinu, iz snova u realnost, iz romana u život. Štampar se nije baš potrudio da razdvoji ove cjeline, mada, pažljivom čitaocu ni to ne kvari ugođaj čitanja. Ali, zato moj prijedlog za drugi tiraž jeste da te skokove u priči obilježi ista umjetnica koja je kreirala naslovnicu, jednostavnim malim crtežima grafitnom olovkom. To bi ovom romanu dalo posebnu draž.