Motherless Brooklyn – preporuka za film
Dobrih filmova je sve manje. Potrošačko društvo potpuno nekritično želi samo zabavu. Zato se i realizuju svi Marvelovi stripovi, superjunaci i akcija. Bijeg iz dosadne realnosti u izmišljeni svijet organizovanim zatupljivanjem masa, koje su već počele da vjeruju (pogotovo mlađi) da tu negdje zaista postoji Betmen. Supermen je bio tu ali je trenutno na odmoru tamo negdje na Kriptonu ili u njegovoj blizini. Žena mačka i Elektra su tu sasvim sigurno, ali su se izgleda zaljubile u Spajdermena ili Betmena, ko bi ga znao, ali da postoje to je neupitno.
Ponekada se ipak desi čudo, pa dobijemo zaista dobar film, kvalitetan i gledljiv. Film u kojem možemo da uživamo u svakom njegovom segmentu. Takav je film iz naslova, Motherless Brooklyn. Prevod na naš jezik ove tipično američke sintakse nije možda najsretniji ali je vjerovatno najbolji. Sva siročad Bruklina ipak zvuči bolje od npr. Bez majke u Bruklinu, ili Siročići Bruklina, kako su neki prevodili. Ima neke poetike u tom naslovu, Sva siročad Bruklina.
Ovaj film je, kao i mnogi drugi dobri filmovi, nastao oslanjajući se na istoimenu knjigu koju je napisao američki pisac Džonatan Letem (Jonathan Lethem), sada već davne 1998. godine, i za koju je dobio nagradu amričkog udruženja kritičara. Ali, nećemo o knjizi, o filmu ćemo govoriti.
Edvard Norton (Edward Norton), sjajni američki glumac i režiser, odavno je otkupio autorska prava knjige za snimanje ovog filma, ali mu se nešto nije dalo. Možda je čekao da još malo ostari, pa da bude uvjerljiviji u glavnoj ulozi koju sam i tumači. On je takođe i scenarista, producent i režiser. Dakle, imamo one man show. Kritičari su naravno odmah strpali film (kao i knjigu prije toga) u žanr, dodjeljujući mu klaster neo-noir žanra. Naravno da su mu našli i mane, a najveća je ta što se Norton nije slijepo držao knjige, nego je kako su rekli „napravio nešto novo“. Film nije postigao veliki finansijski uspjeh, i to se odmah naglašava, da je za njega potrošeno 26 a on je zaradio samo 18,5 miliona dolara. To je danas čini se isključivi kriterijum za određivanje kvaliteta filma, nažalost. Film nije dobro prošao ni kod specijalizovanih sajtova kao što je IMDb na kojem je dobio čak i pristojnih 6,8 a na Rotten tomatos 6,3 poena od 10 maksimalnih. Ja lično, bih ovom filmu dao malo veće ocjene, bar osam, a možda i više. Ali, o ukusima….
Radnja filma je smještena u rane pedesete godine XX vijeka, mjesto dešavanja je Njujork sa posebnim akcentom na Bruklin i Harlem. I ovo filmu daje posebnu draž, vizuelno ali i muzički. Iako se govori o najočiglednijim i najsavremenijim temama današnjice, radnja filma je pomjerena jer se o tako krupnim temama najlakše progovara iz te perspektive. Korupcija, organizovani državni kriminal, rasizam, društvene nepravde i siromaštvo jesu često naglašavne teme ovog filma ali je ključna i presudna tema o moći. Tako film i počinje sa citiranjem Šekspira: O, tako je sjajno imati džinovsku snagu, Ali je tiranski koristiti je kao džin!
Norton je naravno glavni lik Lajonela ostavio za sebe, radi toga je čini se i otkupio prava knjige. Lajonel je mali detektiv, koji radi u agenciji svog prijatelja i uzora u svakom pogledu. On ima ozbiljan zdravstveni problem u obliku Toretovog sindroma, što sjajnom Nortonu daje ogroman glumački potencijal koji on savršeno koristi. Ovaj nezgodni sindrom je neurološkog karaktera i tjera čovjeka da priča besmislice bilo kada i bilo gdje. On ne može da kontroliše taj poriv koji se javlja posebno u stanju stresa i duševne uzbuđenosti, a riječi koje on tada nenadano ispaljuje su najčešće nepovezane ali su itekako inspirisane prethodnim rečenicama sugovornika ili jednostavno situacijom. Na momente ovo izgleda čak i šaljivo, dobro sam se nasmijao kod pojedinih „ispada“ i naravno sa najčešće izgovorenom rječju, IF. Često u toku filma Lajonelovi sagovornici pitaju: „Šta ako?“, a on objašnjava strpljivo iznova da ima medicinski problem. Prijatelji ga zovu Lujka, a on je u stvari veoma nježna i požrtvovana osoba sa jednim velikim talentom, nikada ništa ne zaboravlja, što je vjerovatno posljedica sindroma.
Film ima gotovo pa klišeiziranu radnju krimića tog vremena, nešto kao detektiv Marlou, koji usput i priča svoju priču kao narator, pojašnjavajujći s vremena na vrijeme u kojem pravcu priča teče. Ali ovaj detektiv nije cool, on je šta više unaprijed određeni gubitnik, samo ga njegova upornost i odanost drže iznad vode. Njegova „bolest“ (tokom pedesetih ovo nije bio tako poznat sindrom) ga čak čini smiješnim kod svih, praktično autsajderom koji je tu sasvim slučajno. Priča filma, a dobrog filma nema bez dobre priče, je prilično složena, rekao bih i komplikovana s vremena na vrijeme. Ona je višeslojna i rastrzana, ipak Norton je vodi sigurno i pouzdano.
Rekonstrukcija Njujorka pedesetih je sjajna, fotografija je na momente veoma inovativna, ali je još bolja upotreba muzike u ovom filmu. Naslovnu numeru Daily Battles je napisao Thom Yorke iz Radiohead-a, ali pored muzike koja se nalazi u pozadini, filmom dominira muzika džez klubova Harlema tih godina kao poštovanje i zahvalnost velikom Majlsu Dejvisu (Miles Davis).
Ovo je film bez patetike, za nju ovdje nema mjesta. Ovaj film je velika kritika današnjih društava, film o surovosti i bezdušnosti, ovo je film koji govori o velikom teretu moći. Zastrašujućem teretu koji pojedinci tako žele, žrtvujući sve za nju.
„Imaš li uopšte pojma kako moć funckioniše? … Moć je osjećaj, znanje da možeš uraditi šta god želiš a niko ne može da te spriječi.“
Ovo je citat ili replika s kraja filma, isječak iz malo dužeg monologa koji mnogo toga pojašnjava šta se dešava u glavi moćnika koji ne samo da je nedodirljiv, nego on u tome uživa, on za to živi.
Iskreno preporučujem ovaj film svima koji vole ovu vrstu umjetnosti, pripremite se za dva i po sata uživanja.