Knjiga ili film
Uobičajeno je shvatanje, mišljenje ili čak predrasuda da film kvari književnost. Vjerovatno ste mnogo puta čuli ili čak osjetili kako je neki film pokvario utisak knjige koju ste prije toga pročitali. Film je najmlađa umjetnost, sedma kako kažu, koja u sebi sublimira sve ostale. Slika, muzika, arhitektura, kostim itd. sve to čini jedan dobar film. Međutim, nema dobrog filma bez dobre priče, složićemo se lako oko toga, ma kako svi ostali elementi filma bili dobri. A najbolje priče dolaze iz velikih romana, zar ne. Tako da nije čudo što ponekada imamo taj osjećaj da nam je neki film „upropastio“ doživljaj čitanja neke dobre knjige, i to se često dešava. Ali, da li je to tako?
Uzeću dva primjera koji bi nam mogli pomoći da pojasnimo ovu dilemu, a vjerujem da će svi koji pročitaju ovaj tekst imati nešto da kažu na ovu temu. Prvi je velika knjiga, klasik, po mnogima najbolji roman ikada napisan, Tolstojev Rat i mir. Davne 1967. godine je veliki ruski režiser i glumac, Sergej Bondarčuk snimio film prema ovom djelu. Veliki film, sjajan i grandiozan. Velike scene, kostimi, muzika, odlična gluma, sve je u ovom filmu veliko. Tri i po sata velikih filmskih scena. Potpuno objektivno moram da priznam da je film veliki, odlično napravljen i …. ali, ipak, meni nikako nije mogao da zamijeni moju imaginaciju koju sam stvorio čitajući Tolstoja. Pjer Bezuhov, Andrej Bolkonski, Nataša Rostova i svi drugi su bili u mojoj mašti neki drugi likovi, bili su nešto drugo. Nakon filma sam uzeo ponovo roman i pročitao ga po ko zna koji put.
Drugi primjer jeste veliki film, po mnogima najveći ikada, pogodićete Kum, Frensisa Forda Kopole. Malo je onih koji ga nisu gledali, ali, ja sam bio dodatno radoznao pa sam poslije filma pronašao roman Marija Puza pod istim imenom a po kojem je snimljen film. Moje razočarenje je bilo veliko. Neobiman, sasvim prosječan roman. Za sve vrijeme čitanja meni nisu iz glave izlazili likovi Branda, Paćina, Dijane Kiton, Roberta Duvala i ostalih. Puzo me nije ni u jednom trenutku ubijedio da su njegovi likovi stvarniji, bolji od onih koje je kreirao Kopola. Kao i u prethodnom primjeru, odmah sam nakon knjige pogledao film ponovo da sperem loš utisak. I dalje mislim da je svaka scena ovog filma snimljena maestralno, i da gotovo može stajati nezavisno za sebe, kao neke male priče.
Da li je ono predubjeđenje o prednosti literature nad filmom tačno? Da li je u stvari radost i prednost prvog čitanja ili gledanja presudna? Da li mi sebi stvaramo sliku, imaginaciju u glavi koju ne želimo i ne možemo da promijenimo naknadno?