AZRA i ja – nastavak

Nesrećni Šekspirijanci u svom samoprijegornom i fetišizovanom trudu, osmislili su tri faze rada njima omiljenog i jedinog pravog dramskog pisca (po njihovom mišljenju naravno). Rasklapali su do detalja sve njegove drame i stihove, riječi i fraze, tumačeći i pojašnjavajući ono što ne treba da bude tumačeno, ono što ne treba da bude pojašnjeno, ono što je samo trebalo slušati. Kada sam cinično-sarkastično raspoložen, dozvolim sebi pakosnu primisao da se takvim poslom bave oni koji vole a ne umiju, pa sebi onda postave uzor koji slijede obožavajući ga do imbecilnosti. Ali, dobro, pretjeram i ja ponekada, znam to dobro, pokajem se pa nastavim.

Vođeni valjda istom vodiljom kao Šekspirijanci, neki su počeli da tumače i pojašnjavaju Džonijev rad na sličan način. Iako mi se činilo nepotrebnim i sam sam počeo da prihvatam sličan narativ, da se zapitkujem otkud i kako, ali ne na tako ozbiljan način, jebiga, ipak je ovo samo rock ‘n roll, pa makar i bio alternativni.

Činjenica je da postoje bar tri faze ili tri vrste pjesama Branimira Džonija Štulića što i nije čudno u tolikom opusu od nekoliko stotina pjesama koje su stvarane u vremenskom roku od bar dvadeset godina, ako ne i duže. Prirodno je da se smisleni ljudi mijenjaju, odrastaju, zriju, skupljaju iskustva i razočarenja, ljubavi i mržnje… Sve to utiče na stvaralački duh, pa zašto ne bi i kod njega bilo tako. Sjećam se jedne anegdote, ako je bila istinita, iz vremena kada nije snimio niti jednu pjesmu, kako je kukao nekom prijatelju da ga glava boli od tolikih pjesama koje bruje i bubnjaju unutra a on ne umije da ih zapiše kako treba, kada bi samo imao kasetofon pa da to nasnimi i zapiše. Da li je ovo istina zaista ne znam, ali drugi dio ove priče jeste istinit, onoga trenutka kada je napokon snimio prvi album koji je postigao ogroman uspjeh, mogao je snimati šta je htio, makar i reklamu za Vegetu. E, tu dolazi pravi Džoni, prgav i svojeglav, zajeban do kraja, koji postavlja nesretnom Siniši Škarici ultimatum da mora snimiti i objaviti sve svoje pjesme odmah. Koliko se sjećam, a možda i griješim, prvo je bio jednostruki album potom dvostruki a odmah za njim i trostruki, i sve to u 12 mjeseci, 6 ploča. Jadni Škarica je pretrpio seriju opasnih nervnih napada zaludno ga ubjeđujući da to ne čine, da idu po jedan album godišnje itd. Ali nije bilo šanse da se ubijedi neko ko je tako dugo čekao, nema šanse! Ta izdanja su postigla svjetski rekord u brzini objavljivanja i taj rekord do danas nije oboren. Kako reče jedan drugi pjesnik „Ako su lagali mene i ja lažem vas“ ali morate priznati da je priča sjajna a ona i te kako opisuje njegu pravu prirodu, buntovnu i nepokornu.

Ta prva faza je vjerovatno nastajala tokom sedamdesetih godina, tokom lutanja i odrastanja. Pjesme su kratke i jednostavne, efektne i oštre a kroz njih se možda na najbolji način opisuje tadašnji Zagreb i to njegova esencija, ljudi sa margina društva. Meni lično te pjesme veoma liče na ono što je i kako je pisao Bukovski, a te pjesme i jesu glavni razlog njegove popularnosti tada ali i generacijama koje su došle poslije.

Nakon toga je došla politička faza jer to je bilo vrijeme političkih previranja u zemlji, kako i kuda dalje. Nemoguće je da se neka misaona osoba poput njega isključi iz takvih procesa, a on jeste bio u najmanju ruku anarhista, ulični ili narodski filozof, neko ko prezire sistem kakav god on bio jer nije nikada bio niti će ikada biti dio njega. Ali, to je rizičan posao, kojeg se on naravno nikada nije plašio, ali jeste rizičan jer ga je lako zloupotrijebiti. Prije nekih mjesec ili malo više, ne pamtim dobro datume, desilo se da je povodom Džonijevog rođendana jedan hrvatski književnik rođen u Sarajevu napisao patetični lament o njegovim pjesmama posebno podcrtavajući pjesmu „Poljska u mom srcu“ sa posebnim akcentom na stih „Papa Vojtila i ja…“ Kaže on, to nam je bio krik ka slobodi. Čitam pa ne vjerujem, pitam se pa jebo te ne nađe ništa drugo nego baš taj stih. Ali dobro, kako je taj veoma popularni književnik takođe skoro napisao da je „Jermenska apostolska crkva u stvari katolička“ ne čudi me tolika opsjednutost istoga religijom, u njegovom slučaju katolicizmom.

Nemoguće je uticati na slušateljstvo ili čitateljstvo kako će ono da vas razumije, svako iz pjesme ili teksta izvlači ono što mu odgovara. Tako je i pomenuti književnik izvukao ono što je njegova fiksacija, papa Vojtila koji je za njega bio vjesnik slobode. Naravno da ne znam kako Džoni razmišlja (a i kako bih mogao) ali ne bi me iznenadilo da kada bi mogao danas da izmijeni tu pjesmu u potpunosti da bi to učinio, jer ono u šta se svijet pretvorio i ta njegova Poljska, danas sasvim sigurno nije njegova vizija slobode. Ali riječ je pala, šta da se radi, jebiga.

Dobrovoljno izbjeglištvo je donijelo neke sasvim drugačije pjesme, i dalje dobre smislene i lijepe, ali drugačije. Mnogi su bili zbunjeni i to ne malo na takav zaokret. Neki su čak rekli kako je njihov „Crni anđeo pao..“ kako su mu „Skresana krila…“ i šta sve još ne. Ali, niko ne može ući u umjetnikovu glavu i srce, niko. Možda je jednostavno rekao šta je imao o tim temama, okrenuo se nečemu drugome i nastavio dalje. Pravi umjetnik se mijenja, istražuje pokušava uvijek nešto novo i drugačije inače nije umjetnik nego ponavljač i prepisivač. Umjetnik ne prepisuje ne plagira, njega plagiraju i kradu, a on ide dalje zagledan u svoj san i svoju viziju.

Oni koji su ga voljeli i dalje ga vole iako on ne voli njih reklo bi se, ne haje, ne mari, ne vraća se iako ga mole i prizivaju, dozivaju vabe i šta sve već ne, ali on ostaje tamo negdje daleko odavde. Zašto? E, o tome naredni put…