VELIKI RESET – o sankcijama
Ova tako trapava i agresivna riječ u potpunosti preuzeta iz anglosaksonskog jezičkog područja, posebno engleskog, kod nas i nema ispravnu ili moguću inačicu, ova riječ nema adekvatan prevod na srpski jezik, nerazumljiva je. Kada potražite u bilo kojem riječniku prevod na srpski engleske riječi sanction, dobićete kao rezultat riječi nalog, dozvola ili odobrenje i naravno „NAŠU“ riječ sankcija. Da nije smiješno, priznaćete bilo bi veoma glupavo pa čak i žalosno. Ne samo da nemamo riječ za taj engleski izraz nego smo ga prisvojili i usvojili kao da je naš, koristimo ga prihvatajući dobrovoljno posljedice koje taj izraz ta mrska riječ donosi sa sobom. Ova riječ i događaji koje ona pokreće već odavno ne znače nalog i odobrenje, one znače nešto mnogo mnogo gore i ružnije od naloga i odobrenja, ova riječ označava kažnjavanje, ekonomski rat i uništenje nekog društva. Do sada, je ovo oružje korišćeno protiv malih država kao što su Kuba, Venecuela, Sjeverna Koreja, Iran, Srbija i slično, ali sada su sankcije ili kažnjavanje ili ekonomski rat pokrenute protiv geografski najveće države na svijetu, protiv Rusije.
Već odavno je manje više jasno da je rat nastavak politike i obrnuto da je politika nastavak rata a takođe i da je ekonomija već odavno sastavni dio politike a samim time i rata. Štaviše, ekonomski rat ili borba ekonomijom nije nikakva novost, jer su to već dobro izvježbali na nama, onomad na kraju prošlog vijeka, tako nam se čini. Međutim, igre sa ekonomskim ratom već dugo traju. Velika Britanija je bila šampion ove igre u devetnaestom vijeku, gušeći i uništavajući države svojim ekonomskim pritiscima. Između ostalih Indija i Kina su bile izložene strahovitim ekonomskim pritiscima i disciplinovanju tada najveće Imperije na svijetu. Kao zanimljivost može da nam posluži činjenica da je sadašnji sistem rada Centralne banke Bosne i Hercegovine pod nazivom Valutni odbor upravo patentiran tamo u Indiji i drugim tadašnjim britanskim kolonijama. Formiranje Centralne banke neke od kolonija je trebalo da stvori privid nezavisnosti iste države, ali, uz način rada u kojem je ta država morala da preda sve svoje britanske funte na čuvanje u Bank of England a potom da dobije pravo da štampa svoju valutu u strogo propisanom paritetu prema britanskoj funti. To je bio krajnje kolonijalni pristup držanja pod kontrolom te teritorije i naravno ispumpavanja resursa. Danas, sav novac koji posjeduje država Bosna i Hercegovina (evri, dolari i druge strane valute) stoji u Centralnoj banci EU u Frankurtu, čitave 3,5 milijarde evra, i kao ne diraju se nego tako stoje i goje se. Ma hajte, molim vas. A zauzvrat, Centralna banka Bosne i Hercegovine smije da štampa konvertibilnu marku (kako patetičan i samoponižavajući naziv) ali ne smije da uradi ništa više, ne smije da dira u kurs koji je određen još 1998. godine, ne smije da upravlja zalihama i viškovima novca, ne smije da upravlja kamatnom politikom itd. A i kako bi upravljala viškovima kada svaki pa i najmanji višak novčane mase u stranoj valuti mora da ode u Frankfurt, a ne da ostane ovdje.
Drugi čak efikasniji i opasniji način vođenja ekonomskog rata jesu protekcionističke mjere koje su države, prije svega zapadne, uvodile kako bi štitile svoju privredu, istovremeno uništavajući ekonomiju ili privredu svoga protivnika. Šampioni ove igre su bili Francuska i Britanija tokom 17. i 18. vijeka, ali sve ih je ipak pretekla i nadigrala nova velika država nešto kasnije, pogađate SAD. Suština protekcionizma, ponovo engleska riječ koja ipak ima naš prevod a to je zaštita, jeste u štićenju vlastite privrede zabranom ili ograničenjem izvoza određenih strateških roba ili uvođenjem nerealno visokih taksi na strane robe kojima bi one postale nekonkurentne pa čak i potpunom zabranom uvoza određenih roba svoga protivnika. Ovakvi sukobi, manji i veći, bili su relativno česti, ali su se brzo primirivali pošto su obje strane u tom sukobu ubrzo shvatale da su posljedice pogubne obostrano i da na dugi rok protekcionizam nema budućnost.
Sankcije, kakvim ih mi danas znamo, ipak su skoriji proizvod, iako svoje korijene vuku iz tih davnijih vremena. Blokovska podijeljenost svijeta nakon Drugog svjetskog rata je razdvojila i ekonomije, tako da nije moglo biti ni prilike za ekonomsko kažnjavanje nepoćudnog Istočnog bloka, osim u manjim prilikama kada su države bile izdvojene i udaljene kao što je slučaj sa Kubom, koja pod ekonomskim sankcijama Zapada živi od svoje revolucije dakle preko 60 godina. Nešto slično je i sa Sjevernom Korejom i Venecuelom, kao i nekim državama Bliskog Istoka kao što su Sirija i Iran. Ali, prve velike ozbiljne sankcije ili prvi veliki ekonomski udar na jednu državu se ipak zbio krajem prošlog vijeka kada su svi alati moderne ekonomske kažnjeničke misli upotrijebljene protiv Srbije. Mora se priznati da su ovi alati ili modaliteti kažnjavanja bili iznenaćujuće efikasni. Srbija ne samo što je naglo osiromašila, nego je upala u vrtlog hiperinflacije i potpunog razaranja privrede. Eksperiment je uspio, stvorena su nova oružja, ovaj puta ekonomska, postalo je moguće uništiti jednu državu bez ispaljenog metka.
Kreativni i maštoviti ekonomski analitičari Zapada su ipak išli korak dalje, nakon sankcija su slijedile ucjene u obliku „tranzicije društva prema otvorenom tržištu“ što je uključivalo privatizaciju državne imovine, koja je tako stručno i efikasno sprovođena tako da najgori među najgorima preuzimaju perspektivna preduzeća koja su redom nakon toga propadala, imovina se prodavala u bescijenje, a proizvod koji je to preduzeće proizvodilo se nekako volšebno nadoknađivao uvozom sličnog ili istog, nerijetko mnogo lošijeg kvaiteta. Nakon toga je samo nebo bila granica, ekonomski okupatori su imali odriješene ruke za preuzimanje svih resursa te države u svoje ruke.
Nakon svih ovih kažnjeničkih nasrtaja na neke manje nacije i države, sada svjedočimo nečemu novome, nečemu gotovo nezamislivom u svijetu u kojem smo mislili da živimo. Nevjerovatno je koliko je dobro koordinisana akcija zapadnih zemalja na uvođenju sankcija Rusiji nakon početka rata u Ukrajini. Prosto fascinira brzina i usklađenost inače tromih briselskih birokrata. Istina, mora se priznati da su od samog početka imali dobrog dirigenta svih ovih aktivnosti. Mali zeleni predsjednik, koji se pokazao kao nimalo zelen, izdigao se iz svoje glumačke profesije i najednom postao portparol čitavog „slobodnog svijeta“, čitavog Zapada. Prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti paket sankcija, i još nije dosta. Postaje gotovo smiješno utrkivanje u dosjetkama šta se još može sankcionisati zabraniti Rusiji. Zaustavite kupovinu ruske nafte i plina, zaustavite kupovinu bilo čega iz Rusije, ne prodajite Rusiji ništa, odsjecite ruske banke iz SWIFT koda, oduzmite rusku imovinu svuda u svijetu (zapadnom svijetu), oduzmite imovinu ruskih građana…. i tako dalje i tako dalje. Zaista nevjerovatno!
Kako bi priča bila kompletna, moramo se prisjetiti (jer zaboravljamo brzo i efikasno) da je Rusija pod aktivnim sankcijama Zapada još od 2014. godine kada je anekitrala Krim, i stoga što je stidljivo i tada potpuno nedovoljno podržala separatističke težnje iz regije Donbas. U ovom tekstu se nećemo baviti političkim preduslovima za ovaj rat u Ukrajini, drugom prilikom ćemo, ali važno je pomenuti da su sankcije koje su tada uvedene Rusiji bile upravo blagotvorne na duži rok po Rusiju. Glavnina tadašnjih sankcija se odnosila na hranu, odnosno poljoprivredne proizvode, što je pokrenulo rusku privredu upravo u tom pravcu, da se oslobodi zavisnosti od uvoza a uskoro čak i da postane jedna od najvećih izvoznica hrane, prije svega pšenice. Dakle te sankcije iz 2014. godine prema Rusiji su blagotvorno djelovalena rusku privredu, nasuprot željama nalogodavaca. Štaviše, rat koji je počeo te 2014. godine, i samo se malo primirio čekajući svoj nastavak i veliko finale, sasvim je predvidljivo u sebe uključivao i ekonomsku komponentu. Rusija se očigledno sasvim dobro pripremila na taj scenario, što nije ni čudno jer ekonomski rat protiv Rusije traje od pada zida i raspada Varšavskog ugovora, sa manjim i većim oscilacijama. Privatizacija u Rusiji je takođe bila katastrofalno sprovedena, ciljano dovodeći u poziciju moćnika veoma sumnjive likove, što je slabilo i ugrožavalo državu, ali vrhunac ekonomskog udara na Rusiju se desio 1998. godine, kada je ciljana i dobro usmjerena ekonomska kriza pogodila ovu zemlju prijeteći da je uništi. Pogađate, sve ove aktivnosti ekonomskog i finansijskog napada su išle sa Zapada, a glavni protagonista ovih aktivnosti je bio pogađate naravno, gospodin koji je u svojoj rodnoj Mađarskoj nepoželjan, gospodin Sorsza (detaljnije potražiti u romanu “Dolarska žaoka” istog autora kao i ovaj tekst). Kurs rublje je tada drastično pao a ogromne devizne rezerve su se istopile, država je bila na ivici kolapsa i raspada. Slučajem ili proviđenjem, upravo ova kriza dovodi na čelo države današnjeg predsjednika Vladimira Vladimiroviča Putina, kao odgovor ili posljednju slamku spasa države.
Dakle, ekonomski rat protiv Rusije nije nikakvo iznenađenje, šta više bilo je tako predvidljivo, iako zaista iznenađuje koordinacija kažnjeničkih mjera koje se ovih dana sprovode od strane Zapada prema Rusiji, što samo razjašnjava očiglednu dugo i pažljivo planiranu aktivnost i namjeru. Svi alati i modeli ponašanja su već odavno bili spremni, čekao se samo trenutak pokretanja svih ovih kažnjeničkih mjera, trenutak kada će mali zeleni portparol sveg “slobodnog svijeta” početi izdavati uputstva i naredbe. I pored neviđenih i do sada neupotrebljavanih ekonomskih alata (izbacivanje iz SWIFT koda do sada nikada nije primijenjeno) Rusija se sasvim uspješno nosi sa svim ovim ekonomskim nedaćama, a žestinu ovih ekonomskih sankcija danas osjećaju svi, a čini se najviše oni koji su ih i uveli odnosno pokrenuli. Cijene energenata na svjetskim tržištima su podivljale, a slijede ih cijene hrane, minerala, metala i slično. Inflacija u svim zapadnim državama se otela kontroli a nestašice se uvećavaju prijeteći da ova bogata i potpuno zadovoljna društva bace na koljena.
Batina ima dva kraja, pa i ove sankcije koje su pokrenute prema Rusiji. Čini se da će glavni gubitnik na kraju ispasti oni koji su ih pokrenuli a ne zemlja prema kojoj su sankcije pokrenute.
Kako sada stvari stoje, uskoro će se pokazati da politika sankcionisanja ili ekonomskog kažnjavanja neke zemlje ne samo što nije pravedna, nego će dati neke druge rezultate od onih koji su ekonomskim modelima sankcionisanja i ekonomskog rata predviđani. Moglo bi se desiti da se iz ovog ekonomskog iznjedre neke potpuno drugačije paradigme ekonomije i preraspodjele svijeta, moglo bi se desiti da oni koji su diktirali igru u posljednjih dvije stotine godina, i pored sve svoje sjajne tehnoligije i organizacije društava, izađu kao osiromašeni divovi koji više ne mogu besplatno dobijati ili za veoma male pare kupovati osnovne resurse bez kojih jedno moderno društvo ne može postojati. Čini se da će ekonomska paradigma nakon ovog ekonomskog rata biti potpuno promijenjena, a da će ekonomska moć početi polako da se seli na istok.
Kako narodna poslovica kaže, krčag ide na vodu dok se ne razbije. Zapadnjaci i dalje šalju taj krčag, mada je on već dobrano načet, a kada se potpuno razbije neće više biti nikoga da ga popravi, a nekmoli da ga zamijeni.
Mnogo je bolje bilo, a možda ni sada nije kasno, potražiti druge puteve, jedan od njih se nalazi na narednoj ilustraciji, ali u tom slučaju treba naučiti slušati.
