PRIČA O JEDNOJ KNJIZI
O knjizi „Ples među podsjenama“
Emira Sokolovića
Ima knjiga i knjiga, dobrih i loših, velikih i malih, a sve su dragocjene i neponovljive, pogotovo za svoga autora ljubomorno jedinstvene. Ipak, iskrsne ponekada i neka veoma neobična i po mnogo čemu unikatna knjiga, a o takvoj danas pišemo. O sjajnoj, divnoj knjizi, velikoj i blještavoj, lijepoj na prvi pogled ali i na svaki naredni. Knjiga koja vas ostavlja zapitane otkud i kako, kojom drskošću i hrabrošću je stvorena te je takva došla ovako gizdava pred nas.
Ova knjiga je dugo postojala kao manuskript, dakle rukom pisana knjiga u veoma ograničenom broju primjeraka (mislim da ih je bilo pet), da bi nekim slučajem ili igrom zvijezda u podsjenama nekako došla i do izdavača koji ju je prepoznao i usudio se da je štampa uprkos estetski veoma izazovnom ali zašto ne reći i skupom procesu kojim je ova knjiga došla pred čitaoce.
Izvor: arhiva autora knjige Emira Sokolovića
U pitanju je neobična kolekcija od šezdeset četiri reprodukcije slika Gistava Moroa (Gustave Moreau) uz isto toliko pjesničkih odjeka na ova djela od strane Emira Sokolovića. Koncepcija knjige je relativno jednostavna, na lijevoj strani se nalazi slika a na desnoj pjesma, reklo bi se prejednostavno, ali u jednostavnosti je genijalnost, zar ne. Svaka pjesma je kako rekosmo odjek slike koju prati, ili opis ili ekfraza jedne slike. Ovdje se slikarstvo i poezija nadopunjuju, sjedinjuju i pretvaraju u neku novu umjetnost. Istina, kako reče jedan od recenzenata, Marko Bačanović, ovo nije prvina kod južnoslovenskih autora, radili su to prije Sokolovića Crnjanski, Popa, Maksimović, Matoš, Dizdar, ali toliko davno i već zaboravljeno da je ovaj postupak danas toliko neobičan da skoro predstavlja avangardu. Saglasili bismo se sa Bačanovićem, zapitani jednostavno koji bi to autor imao hrabrosti da se upusti danas u ovakav poduhvat, a o izdavačkom poduhvatu da ne govorimo u koji se upustila izdavačka kuća Besjeda sa ovom knjigom. Ili, današnjim jezikom pojednostavljeno, koliko to košta u štampi i da li se može šta zaraditi od ove knjige, to bi bilo osnovno pitanje svakog izdavača. Ovaj izdavač je, čini se slijedeći autorovu viziju, sa ovom knjigom zaradu tražio na nekom drugom, uzvišenijem mjestu, u sjećanjima i nezaboravu.
Ovo je formatom velika knjiga, A4, dakle i široko i prostrano. Štampana bogato bojom, na masnom sjajnom debelom papiru. Tvrde korice pa opet lijep papirni plašt oko njih podsjećaju na knjige koje su se nekada ovako pravile, za uživanje čula, za prijatno držanje teške i tople knjige u rukama. Ovo nije knjiga koja se čita od korica do korica, u jednom dahu, ovo nije priča, ovo je ples među podsjenama. Ovo je knjiga za gledanje i čitanje, za potragu i snatrenje. Kada gledate neku od Moroovih slika sa lijeve strane prati vas Sokolovićeva pjesma sa desne, vi tada čitate pa gledate, pa opet čitate sve dok i sami ne počnete da u svojoj glavi pjevate i slikate svoje slike i svoje pjesme koje su iznjedrene simbolima koje vidite i čitate. Da, simbolima. Nije slučajno zašto je to u stvari Moro u Sokolovićevoj inspiraciji, veliki slikar simbolizma, možda i najveći, čija platna odišu univerzalnim temama od antike do biblijskih tematika, dakle od stvaranja svijeta ili svijetova. O vremenima koja su prešla u snove i sjene i odjeke kojih više nema, ali bez kojih se ne može. Slično Morou, i Sokolović pleše po podsjenama simbolike i onovremnog i univerzalnog u Moroovim slikama, ali ipak donoseći mnogo toga svoga. Nije prvina Sokoloviću da se poigrava stilovima pa moglo bi se reći i eksperimentima u umjetnosti. Da li slika može da priča? Da li pjesma može da pjeva i da svira? Kako da čujemo sliku, i možemo li da naslikamo pjesmu? Sve su ovo pitanja koja je Sokolović već na neki način postavljao, Tonskim ukletstvom ali i drugim svojim djelima.
Kako znam da je Sokolović ljubitelj i poznavalac slikarstva, ali i pasionirani kolekcionar (ne samo slikarski nego i tonski, tj. kolekcionar muzike, filma i čega sve ne), ne čudi me ova ideja mada mi je začudno iznenađujuće došao odabir ili ukrštanje sa Moroom. Mada, kada se bolje zapitam, a da li je moglo biti drugačije. Ja bih odabrao Tuluz Lotreka, ali šta onda pjevati, iako ja to ne umijem, osim Kan – Kana, a sa Moroom se može otploviti u fantazmagorični svijet muza i ploviti njime dugo i duboko. Ipak to nije bio lični odabir, nego sudbinski i suđeni.
Ja nikada ne ocjenjujem pjesnike i njihovo pjevanje, prosto, ne usuđujem se. Moj odnos prema poeziji je na nivou prve ljubavi, sviđa mi se ili ne. Upravo kao i sa slikarstvom. Tako da ja neću i ne mogu govoriti o dubininama i širinama Sokolovićeve poezije, samo ću reći da mi se dopada i da je nekako upletena monolitno sa Moroovim slikarstvom sa kojim je uparena. O samom pjevanju Emira Sokolovića su više, mnogo više rekli i napisali njegova pjesnička sestra i brat u obliku recenzija, a to su Ljiljana Tadić-Adžamić i Marko Bačanović. Dakle ne kritičari i pisci recenzija od zanata nego sestra pjesnikinja i brat pjesnik, jer samo se takvi mogu i razumjeti najbolje. A ako su i prijatelji, onda će napisati iskreno što misle. Ovo dvoje to jesu.
Ovo je priča o knjizi, a ne o autoru, ali moraću ipak nešto i o njemu reći, iako klasične biografije ne volim. Emir Sokolović ima prebogatu biografiju koja bi zauzela previše prostora u ovom tekstu, pa ćemo izdvojit samo neke, meni posebno drage dijelova. Vjerovali ili ne on je najprevođeniji i najviše nagrađivani balkanski pjesnik u Italiji. Ako vam je to nevjerovatno, provjerite, nije teško pronaći. U bogatoj bibliografiji su tu zbirke poezije, romani, drame, satirični igrokazi, zbirke aforizama. Ali, ono što bih posebno istakao jeste da je Emir Sokolović osnivač i pokretač književnog kluba „Plava paleta“ u Zenici sa kojim već godinama odolijeva svim scilama i haribdama novovremenskim, pa uprkos svemu a moglo bi se reći i u inat svemu i svima, već deset godina veoma uspješno organizuje Međunarodni pjesnički festival „Pero Živodraga Živkovića“. U svom satirično sarkastičnom stilu voli da kaže i napiše „Nije Zenica samo crna hronika, postoji i klub „Plava paleta“. To je Emir Sokolović.