AMADEUS – prvi dio

priča o talentu, ljubomori, mržnji

Piter Šafer (Sir Peter Levin Shaffer) britanski pisac, napisao je ovu dramu koja se uspješno izvodila na Brodveju, a malo potom je i Miloš Forman odlučio da snimi istoimeni film. Forman, kao zaista sjajan režiser unapređuje filmskim alatima i trikovima odličan scenario i on postaje zaista veliki film. Male minuciozne scene ostaju u sjećanju i mnogo godina poslije, iako je cijeli film maestralno vođen režijom, scenografijom, kostomografijom i naravno muzikom. Koliko god film promovisao i govorio o Mocartovom geniju, on ipak donosi jednu sporednu priču koja u stvari jeste dominantna tema ovog filma i drame.

Ovo je priča o ljubomori, o mržnji, o bolesnoj zavisti koju je pokrenuo ili bolje reći objelodanio, ruski pjesnik Puškin napisavši dramski komad Mocart i Salijeri, koji je opet u operu pretvorio ruski kompozitor Rimski-Korsakov. Davno zaboravljenu dramu, priču, obnovio je Šafer u svojoj drami dajući joj još neke dimenzije. Da li je zaista Salijeri otrovao Mocarta? Na početku filma on to sam priznaje svom ispovjedniku, ne tražeći oprost, nego želi i sada na kraju svoga puta da kaže, da prizna da je on Antonio Salijeri ubio genija, Božije dijete, Volfganga Amadeusa Mocarta. Zašto?

Salijeri je uspješni dvorski kompozitor bečkog dvora na kojem su bili omiljeni Italijani kao neprevaziđeni muzičari i kompozitori. On je šest godina stariji od Mocarta, uspješan i omiljen na dvoru. Cijenjen kao najveći kompozitor tog doba. On je takođe i učitelj bogate netalentovane djece, umije  dobro da proda svoj rad. Tako kaže film. Ali, u stvarnosti, njegovi najpoznatiji učenici su Franc Šubert, Ludvig von Betoven, Franc List. Čini se da je ipak bio dobar učitelj. Njegov životni put je sasvim drugačiji od Amadeusovog, prinuđen je da se probija kroz život, mukotrpno radi, dodvorava se i na kraju uspijeva. Kada zasjedne na poziciju dvorskog kapelmajstora, on je ne pušta tako lako.

Nasuprot njemu, Mocart je čudo od djeteta za koga već tada zna čitava Evropa. Još kao malog dječaka su ga vodili na privatne audijencije po dvorovima kako bi se aristokratija divila tom malom genijalnom dječaku. On komponuje još od malih nogu, a neprevaziđeni je virtuoz na klaviru i klavirkordu. U jednom trenutku svog odrastanja on poželi da se osamostali, da ode iz bezbjednosti doma i sigurne ruke svoga oca koji ga je do tada vodio. Odlazi iz rodnog Salzburga u Beč tražeći put ka ostvarenju svojih snova. Jedan od njih je prijem kod cara, i molba za pomoć.

Tu sada u filmu dolazi genijalna scena prijema na dvoru. Salijeri naravno zna ko je Mocart, svi znaju, on mu komponuje malu prigodnu koračnicu. Scena kada on stvara to malo djelo je klasična, on sjedi za klavirom odsvira par taktova pa zapisuje, potom mijenja, dorađuje, sve kako treba, prema pravilima i knjigama. Kada Mocart ulazi u prostoriju, on zajedno sa carem antisluhistom, svira ovaj pjesmuljak kao vid dobrodošlice. Mocart je zbunjen ali rado prihvata poklon, sjeda za klavirkord pa počinje da svira tu istu kompoziciju nanovo u nekoliko potpuno novih aranžamana i tonaliteta, on se igra. Salijeriju u trenutku nije jasno kako on zna za njegovu kompoziciju, ovaj mu odgovara da je čuo ispred vrata, i eto umjesto zahvalnosti on prihvata igru i dorađuje je. Niko od prisutnih osim samog Salijerija ne shvata o čemu se ovdje radi. On se susreo sa genijem, ali samo on to vidi, niko više, pa čak ni ta mala kreatura od Mocarta nije svjesna koliko je talentovan i genijalan. On samo želi da se igra i stvara svoju muziku a on Antonio Salijeri nikada neće biti kao on, ni blizu njega, ali će moći da se divi njegovim savršenim harmonijama. Pored sveg truda i rada, on koji toliko voli muziku, on koji ima apsolutni sluh, prisiljen je da vidi, da spozna koliko je mali i netalentovan. On se pati da napiše najjednostavniju partituru a ova mala kreatura to sa lakoćom odsvira, mijenja, mijesi, premiješta, igra se i na kraju napravi mnogo bolju kompoziciju. Katastrofa!

Druga veličanstvana scena koja obilježava ovaj film je scena u Mocartovom domu, kada on stoji nagnut iznad bilijarskog stola i piše. Lijevo od njega je do pola popijena čaša vina koju on s vremena na vrijeme uzima. Desno je gomila ispunjenih notnih papira, a ispred njega je bilijarska kugla koju on i ne gledajući gurne od martinele a ona se uporno vraća njemu u ruku tačno na vrijeme poštujući muzički takt i ritam koji on traži. Za vrijeme putovanja kugle po stolu, Mocart zapisuje na notni papir. Upravo tako, zapisuje. On ne komponuje, on „samo“ zapisuje muziku koju čuje u svojoj glavi. Njemu ne treba klavir da potvrdi, da isproba, da komponuje. On samo zapisuje ono što čuje ili možda ono što mu neko odašilje a on je samo antena koja pretvara dobijene signale u muziku na notnom papiru. On je Božije dijete!