SOUL SACRAFICE

Da li imate neku svoju, samo svoju omiljenu pjesmu? Onu koja vas diže kada ste na dnu, onu koja vam nešto znači a da i sami ne znate zbog čega je to tako, onu koju možete slušati gotovo uvijek, ok, možda ne baš svaki dan, dosadila bi vam, ali čini vam se da je to vaša, samo vaša pjesma. Ja imam dvije i o njima ću vam sada pričati, pokušaću da vam ih opišem i približim kako ih ja vidim. Prvo ova, a potom ona druga.

Prilično je teško prevesti značenje ove pjesme odnosno naslova Soul Sacrafice, jer ovo je instrumental, nema tekst ili stihove, samo muziku posjeduje… samo muziku. Možda bi se u širem kontekstu mogla prevesti kao Dušna žrtva, što može biti paljenje svijeće kao uspomena na pokojnike, ili u našoj kulturi to može biti dan kada se pokojnika sjećamo, Zadušnice. Sve je to žrtva odnosno poklon prema dušama mrtvih. U drugom kontekstu, pretežito anglosaksonskom shvatanju, naslov ove pjesme može odražavati želju za žrtvovanjem svoje duše za dobijanjem neke naklonosti od božanskih sila (ili nekih drugih) a u zamjenu nje bismo tada dobili nešto za čim veoma žudimo.

Kako je tvorac ove kompozicije Karlos Santana (Carlos Santana) čovjek sa veoma jasnim latino korijenima, tačnije očigledno meksičkog porijekla, teško je reći šta u samoj meksičkoj kulturi ova fraza može tačno da određuje i na šta tačno je Santana mislio stvarajući ovu pjesmu. Jer, i pored jakih katoličkih narativa meksička kultura je sačuvala veoma veoma jake veze sa prethodnim kulturama Asteka, Tolteka, Maja. Sve to je tako snažno uvezano i gotovo neprepoznatljivo za razdvojiti od specifičnog pogleda na dominantno katoličanstvo. Tako da nećemo više razbijati glavu pokušavajući da shvatimo tačno značenje naslova, prepustićemo se muzici da nas nosi i odnese nas do nama najbližeg shvatanja ove sjajne kompozicije.

Woodstock 1969. je bio do tada najveći festival muzike ikada. Organizovan impulsivno, brzo i sa veoma skromnim sredstvima, ipak je okupio preko pola miliona posjetilaca. Na poziv za učešće su se odazvale mnoge velike zvijezde poput Hendriksa, The Who, Joan Baez, Creedence, Grateful dead, Janis Joplin i mnogih drugih. Ali bilo je tu i potpuno nepoznatih izvođača, a među njima i Santana. Oni su do tada bili mali bend koji je snimio samo par pjesama, ubjedljivo najmlađi među svim učesnicima festivala. Donosili su drugačiji zvuk prepun latino ritmova i sa neponovljivom gitarom Karlosa Santane. Zaista je teško opisati boju njegovog zvuka, ali jedno je sigurno, svako kada čuje ovu gitaru jednom, uvijek će je prepoznavati kao samo njegovu.

Dominantno muzički bend bez pjevača (kasnije je to mijenjano i stihovi su ubacivani u njihove kompozicije), oni su oduvijek imali veliki broj izvođača u bendu. Pored klasičnih solo i bas gitare tu je uvijek prijeko potreban bubanj, potom klavijature ili električne orgulje koje su davale dubinu njihovoj muzici i naravno tam tam i raznovrsne udaraljke. Dakle, oni trebaju prostor na sceni, a prostora na Woodstock pozornici nije bilo mnogo. Pored pomenute haotične organizacije festivlaa koji se desio spontano i na brzu ruku, pomagači su bili volonteri koji su i sami pomalo učestvovali na sceni uživajući u nastupu što je dovodilo do gužve i neorganizovanosti, oprema je bila prosječna, nedovoljna i bila je nabacana na binu. Naravno da su veliki izvođači imali drugačiji tretman, ali ovi mladi momci su bili nepoznanica, sve do kraja ovog koncerta, od tog trenutka su svi znali za njih.

Rizično ili ne oni se odlučuju da upravo sa ovom kompozicijom završe svoj koncert, mada, kako ona još nije snimljena da li je rizika bilo uopšte. Vođeni otprilike principom baci ga u vodu pa valjda će da propliva, oni su rizikovali i dobili, mnogo. Postoji još jedna manje više poznata ali zanimljiva činjenica. Cijeli tok festivala je začinjen opijatima. Čini se da nije bilo nikoga potpuno prisebnog u ta tri dana, kako u publici tako i kod izvođača. LSD, marihuana, hašiš i šta sve još ne su slobodno kolali uokolo. Sam Santana je priznao da je tokom tog koncerta bio toliko naduvan da je mislio da u rukama umjesto gitare drži veliku zmiju koja se uvija oko njegovih prstiju. Da li je to pomoglo ili odmoglo sviranju ne znamo naravno, ali ono je bilo neponovljivo dobro.

Pjesma počinje tiho ali veoma živahno, perkusionisti Karabelo (Carabello) i Areas nas uvode u kompoziciju pojačavajući zvuk na svojim kongama. Prati ih ritmično pljeskanje ostalih članova benda koji znaju šta slijedi za razliku od publike. Polako se uključuju i orgulje, tiho izdaleka, a onda dolazi sjajni bas Dejvida Brauna (David Brown) koji kao da kaže: „E ajmo sad!“ Bubanj je tu skoro nečujan, ali postoji i on se uključuje u opštu harmoniju a kada Santana počne ples po svojoj gitari, neponovljivim zvukom, onda čitav orkestar eksplodira. Onaj mali tihi bubnjar se pretvara u zvijer iza svojih doboša i bas bubnja. Santana počinje zaraznim kratkim rifovima a potom sa solo dionicom koja ne traje dugo, ona je samo uvod u ono što slijedi. Kompozicija je koncipirana tako da svi imaju svoje solo dionice, pomažući drugima dok ne dođe njihov red a onda otkidaju svoje instrumente.

Basista Braun je nevjerovatan, on ima malo više prostora da se kreće u odnosu na druge pa to koristi tako što prilazi jednima pa drugima pomažući da osjete i vide njegov ritam koji on dosljedno i uporno ponavlja iznova i nanovo. Čini se da dvojici perkusionista to ni ne treba, iako su istureni naprijed na samu ivicu bine oni su tako suvereno sigurni da ponavljaju svoje dionice nepogrešivo. Čini se da basista najviše brine o mlađahnom bubnjaru Majklu Šrivu (Michael Shrieve) koji čini se ima najzahtjevniju ulogu u ovom performansu. On svira bubnjeve u jazz maniru. U lijevoj ruci palicu drži poprečno, kao kineski štapić za jelo. Ovo je klasični jazz manir, očigledno da je on u toj školi odrastao. To je najbolje ali je i najteže na taj način svirati. Pored toga on ispred sebe ima samo skromni set od doboša, bas bubnja i jednog toma, naravno tu su i činele, ali ništa od megalomanskog okruženja raznoraznih doboša i bubnjeva, ništa. Samo tri mjesta koja može da dotakne svojim palicama, ali on to radi perfektno brzo i precizno. Upravo je preciznost osnovna odlika sviranja u ovoj kompoziciji koja teče veoma brzo i na prvi pogled jednostavno, ali to se dešava samo kada vrhunski majstori nastupaju.  Mlađahni bubnjar, mokar od znoja jer nije lako sustizati ovaj ritam, daje sve od sebe i očigledno uživa kao i svi ostali. Basista se brine o njemu svojim stabilnim zvukom koji ga drži u harmoniji i ravnoteži, jer ovdje je dovoljno promašiti malo, samo malo, jednu četvrtinku ili slično da se kompletna kompozicija raspadne i sruši. A on uporno i uporno ponavlja i ponavlja iste ili slične sentence u ludačkom ritmu, i ne griješi. Onda u jednom trenutku mu basista sa perkusija i njihove solo dionice prebacuje kao lopticom njegovu solo dionicu koju on objeručke prihvati i rasturi instrumente ispred sebe ludački dobrom svirkom. Uloga basiste je ovdje veoma važna, on je nešto kao dirigent u ovom orkestru, a mlađahnog bubnjara tek sada vidimo u pravom svjetlu, on blista.

Nema stajanja, nema pauze, brzi zarazni ritam traje nešto više od šest minuta, a kada je pojedini instrument utišan postoje dlanovi, zvečke i zvona da se ritam nastavi a harmonija upotpuni. Harmonista  Greg Roli (Gregg Rolie) tek sada preuzima svoju dionicu, njegov zvuk pliva i pliva daleko. Opet Santana i njegova gitara, pa stabilno otegnuta harmonija orgulja, pa perkusije pa opet i opet sve do kraja ove sjajne kompozicije. Publika je začuđena. Slijedi ritam kao hipnostisana, a volonteri koji se klate uokolo po bini ne mogu da skinu oduševljeni smiješak sa lica dok prate zarazni ritam. Kompozicija dolazi do svog vrhunca, oni ravnomjerni ritmovi i rifovi se miješaju u kakofoniji zvukova jer svi sada imaju svoje solo dionice koje se stapaju u jednu harmoniju. Snimatelj ovog nastupa je sjajno osjetio trenutak pa je na samom kraju kompozicije njegova kamera na bubnjaru koji ozareno završava svoj veoma komplikovani nastup gotovo skačući iz stolice nakon zadnjeg udarenog takta. On je sretan, svi su sretni, ovo je bio sjajan nastup,  sjajno muziciranje.

Postoje oni koji tvrde da je ovaj nastup konkretno, najbolji ikada nastup nekog muzičkog sastava. Moguće je da jeste. Ne želim da tvrdim suprotno iako ne znam pouzdano, ali mogu da tvrdim da je ovo najinspirativniji nastup koji sam slušao i gledao. Uživam svaki put kada ga čujem, a kako rekoh na početku teksta, često ga potražim da me digne iz tamnih sjenki, i redovno se dešava. Ova kompozicija me vraća u život i više od toga.

Napomena, obje fotografije imaju link na ovu pjesmu, kratkim klikom ćete doći na mjesto gdje se nalazi na You Tube kanalu.