WESTERN MAN – UVOD -VII/1
– kratka istorija Zapadne civilizacije –
Šta bi bilo?
Hanibal je skoro osvojio Rim, ne zato što je bio besposlen nego zato što je Rim uporno pokušavao da uništi njegovu otadžbinu, Kartaginu. Dugotrajni i brojni su ti ratovi između Kartagine i Rima, tzv. Punski ratovi, koji su se vodili samo iz jednog razloga, nadmoći na Mediteranu. Jednostavno, Rim nije mogao da prihvati da ima takmaca odnosno konkurenta. Zbog toga je Hanibal došao u Italiju preko Alpa, sve sa slonovima, iako ih nije mnogo uspjelo preći Alpe ipak su njih nekoliko bili zastrašujući prizor. Hanibal je svojim vojničkim vještinama uporno pobjeđivao Rimljane, poharao je Italiju, ali nije uspio da uništi Rim. Vratio se kući kao pobjednik kojeg ni jedna rimska vojska nije uspjela pobjediti. Nadao se da je to dovoljno da Rim zaboravi na njegovu Kartaginu, da je ostavi na miru. I to mu je bila najveća greška, jer Rim nikada ne oprašta niti zaboravlja.
„Hanibal ante portas“, rekli su u Rimu i odlučili da Hanibal i Kartagina nestanu. Do tog trenutka, pošto su bili u konstantnom ratu sa njima, u slučaju osvajanja Kartagine, plan je bio da ona postane nova rimska provincija, kao i druga osvojena područja, ali sada je misija promijenjena. Rim je sebi postavio zadatak da Hanibal i Kartagina budu uništeni jednom za svagda. I to se desilo na kraju. Nisu birali načine i sredstva, a kada su došli u priliku, uništili su Kartaginu ciglu po ciglu, svo stanovništvo prodali u roblje, i do kraja života proganjali Hanibala, a kada su ga pronašli i ubili su ga, iako im tada već nije predstavljao nikakvu prijetnju. Dakle, neoprostivo, osvetoljubivo, do krajnjih granica surovo. Onaj ko je dirnuo Rim mora da nestane. Koliko je njihova osvetoljubivost i okrutnost izražena, može se reći da je čak i negativni marketing rimska izmišljotina, jer ne samo da žele uništiti neprijatelja nego i svaku iole pozitivnu i dobru uspomenu na njega. I danas kada nekoga pitate za Hanibala, prvo što će vam reći da je to neko ko jede ljude, Hanibal Lektor, zaboga!
Kada je Aleksandar zauzeo Persiju, njegovi ljudi, fascinirani tamošnjom kulturom, počeli su da se oblače i ponašaju u skladu sa tamošnjim vrijednostima. Bilo je i kritika takvog ponašanja od strane tradicionalnijih Grka, ali Aleksandar je sjedinjavanje kultura opravdavao i sam se ponašajući na sličan način. Oni se nisu plašili da će izgubiti svoju samobitnost i veličinu poštujući persijsku domaću kulturu, da će poprimiti obrise tuđe kulture, jer su bili veoma sigurni u veličinu svoje. Oni su širili svoj uticaj ali su i prihvatali dobre strane uticaje. Suprotno od toga, kad je Marko Antonije bježeći od Oktavijana otišao u Egipat, dakle u rimsku provinciju, pod zaštitu Kleopatre, počeo je da se oblači i ponaša kao Egipćani, pa čak pomalo i da se šminka kao oni. Kako je u Rimu bio prilično omiljen, a njegov bijeg u Egipat je smatran više kao stvar taktike, njega nisu smatrali izdajnikom nego više kao Oktavijanovog neprijatelja koji je uzeo tajm-aut od rata. Međutim, na vijesti o tome kako se oblači i šminka on je proglašen izdajnikom Rima, svoje kulture i običaja. Njegova dalja sudbina je bila zapečaćena.
Dakle, razlike između Grka i Rimljana su velike i suštinske. Ipak, Rimljanima se mora odati priznanje za jednu značajnu crticu njihovog karaktera, oni su mogli i znali prepoznati veličinu, naći način da joj se dive i odaju priznanje, a na kraju i da je usvoje, ali na svoj specifičan način. Simbioza ove dvije kulture, koja je postignuta u tim vijekovima je i danas temelj i osnova Zapadne civilizacije.
Stari Rim je trajao hiljadu godina, od toga je najmanje tristo godina umirao. Zašto i kako je nestala najveća Imperija u Evropi koja je ikada postojala, koja je ličila na neuništivu i vječnu? Da li je ona uopšte nestala, ili je samo promijenila svoj oblik i ime? Imperije nastaju i nestaju, ali činjenica da ni jedna nije tako dugo i bolno umirala kao Rim, mnogi su se umni ljudi zapitali za razloge i uzroke, mnogo toga je zapisano pa i filmovano, jer uticaj tog carstva je i danas vidljiv, propoznatljiv i veoma intrigantan. Paks Romana (Rimski mir)[1] je istorijski period carstva koji se smatra srećnim vremenom, bez većih ratova, bez unutrašnjih trzavica i građanskih ratova (iako je i u tom periodu bilo veoma zanimljivih careva kao što su Neron i Kaligula npr.), dakle, bilo je to vrijeme stabilnosti i prosperiteta. Ovaj period se završava sa carem Markom Aurelijem, carem-folozofom, ili kako se voli reći posljednjim normalnim carem Rima. Činjenica jeste da ga je naslijedio njegov sin Komod (nasljedivanje je veoma čest problem u imperijama i kraljevinama, jer vrlo rijetko se dešava da prosvećenog vladara naslijedi isti ili sličan, najčešće je potpuno obrnuto) koji se pokazao kao nevrijedni hedonista-tiranin, uopšte neracionalna ličnost. Opšte je prihvaćena činjenica da je nakon njega počeo period brzog propadanja Carstva. Ipak, iako je njegova narav zaista bila gadna a njegov način vladavine katastrofalan, pravi razlozi se po Gibonu ali i drugim autorima, kriju u činjenici da se Rim veoma proširio u Evropi u prethodnim vijekovima, okupirao i potčinio brojne narode, ali i dalje nije bio spreman da iste te narode primi u redove rimskih građana, oni su i dalje bili stranci, varvari, strano tijelo, iako su već bili veoma brojni u vojsi ali i u drugim segmentima života. Tradicionalni rimski život se mijenjao pod uticajem drugih naroda, a Rim je i dalje tvrdoglavo odbijao da prihvati te promjene i prilagodi se. Nešto slično kao EU ili SAD danas.
Nastupilo je nesigurno i čudno vrijeme, brojnih kratkotrajnih carevanja, naglog mijenjanja dinastija, vrijeme kada su legionari smjenjivali careve i postavljali nove, kada se carska titula kupovala na aukciji, a carevanje trajalo veoma kratko. Posao cara Rimskog carstva je postalo veoma nepopularno i neprivlačno, gotovo kao osuda na brzu smrt. Rim je sve više bio u rasulu a vojna i sveukupna moć carstva se polako premještala na istok, u Grčku i na Balkan, a na carski prijesto sve češće dolaze ljudi iz drugih krajeva carstva, prije svega sa Balkana (Konstantin, Sever, Trajan, Hostilijan, Aurelijan… dugačak je spisak) a ne iz Rima. Ovo zaista jesu znakovi opadanja carstva, ali uzroci su mnogo dublji a posljedice su došle čini se najednom. Bahatost i tvrdoglavost patricija, njihova nespremnost na žrtvu i suživot sa drugima su dugo pratili Rim. U malom isječku vremena vladajuća klasa svojom kratkovidošću ne primjećuje kakvu štetu dugoročno pravi, problemi izazvani lošim odlukama se nadovezuju jedan na drugi tiho i gotovo nevidljivo, zaborav i hedonizam vladaju, zato carstva i propadaju gotovo neprimjetno u dugom vremeskom periodu.
Korijen svih ovih problema se nalazi još u vremenu Republike, u dobu najvećih uspjeha Rima, iako je najčešće pominjano doba carstva kao vrijeme najveće moći Rima. Građanski ratovi koje je započeo Cezar (bilo ih je i prije ali oni nisu mijenjali suštinu države kao ovaj) su početak kraja Rima a ne samo Republike, iako je to teško vidljivo jer je Rim i poslije toga osvajao, vladao ogromnim teritorijama još vijekovima. Zašto?
Vjerovatno jedan od najplodnijh i najboljih demokratskih vladara Rima je Gaj Marije, veliki vojskovođa, političar i reformator, koji je uspio i pored strogih rimskih zakona koji ograničavaju vlast na jedan, maksimalno na dva konzulska mandata, da bude sedam puta konzul rimske Republike. Veoma uspješan, neki njegovi savremenici bi rekli i plemenit, bio je prototip pravog rimljanina. Ipak, njegov najveći legat koji je učvrstio Republiku je bila društvena inovacija da dozvoli popunu vojske iz siromašnih slojeva društva, da tu istu vojsku redovno i pošteno plaća i što je najvažnije da po isteku ugovora od dvadeset godina, penzionisani vojnici dobijaju poljoprivredno imanje u trajno vlasništvo. Ovime je Marije činio višestruku korist državi, jer je dobijao odane vojnike koji su imali vrijedan cilj u svojim životima i popunjavao je prazne zapuštene prostore države, a u slučaju rata na ove bivše vojnike i njihove porodice je mogao da računa kao najvjernije patriote Rima. Nažalost po Rim, ove Marijeve reforme su patricijima uvijek bile trn u oku, oni se nikako nisu mogli pomiriti sa činjenicom da neki običan vojnik niskog porijekla (ponekada i bivši rob) bude slobodni građanin, sa imanjem i pravom glasa. Uporno i sistematski su se borili protiv ovih zakona, pa su ih na kraju i oborili, pohlepno grabeći ista imanja koja im u stvari i nisu trebala. Ovakvim potezima, dugoročno, Rim je gubio vjerne i lojalne građane koji su bili spremni boriti se za njega, one koji su vjerovali u njega. Ovo se svakako može povezati sa prethodnim tumačenjima o nespremnosti prijema drugih naroda pod rimske građanske skute, ali je činjenica da je sve počelo ukidanjem Marijevih zakona, dakle iznutra, a poslije se sve dugoročno pogoršavalo.
Naslijeđe Rima i Grčke
Zapadna civilizacija baštini tradicije i dostignuća ove dvije velike države koje su preteče današnje civilizacije. Gotovo savršeni svijet antičkog Rima danas ne postoji, na ruševinama te imperije su nastale nove varvarske države koje nisu imale znanja i moći za održavanjem puteva, vodovodne mreže, trgovačkih veza i svih ostalih materijalnih legata Rima. Ipak, mnogo toga je ostalo, pjesnici, političari, pisci, ne mala arhitektura i vajarstvo, slikarstvo koje se zagubilo u poplavama varvara ali su zato ostali mnogobrojni mozaici koji su ipak malo otporniji na trajanje i varvarstvo. Sve su to baštine staroga Rima, ali daleko najveći legat koji je Rim ostavio zapadnoj civilizaciji jeste Rimsko pravo koje je temelj svakog današnjeg zakonodavstva država zapadne civilizacije.
Grci su bili mnogo maštovitiji umjetnički stvaraoci, iza njih je ostalo nebrojeno mnogo dokaza u književnosti, u neprevaziđenom vajarstvu i arhitekturi, u sportu (olimpijske igre), u nauci i tehnologiji, matematici i astronomiji, ali iznad svega u filozofiji čiji su oni utemeljivači. Ipak, i pored svih ovih fascinantnih dostignuća ove sjajne civilizacije, ključni element koji baštini zapadna civilizacija i bez kojeg ne može da postoji, jeste demokratija.
Demokratija i Rimsko pravo su temelji zapadne civilizacije danas.
[1] Edvard Gibon; Istorija opadanja i pada rimskog carstva