WESTERN MAN – UVOD – VII
– kratka istorija Zapadne civilizacije –
Šta bi bilo?
Alternativna istorija je danas popularna subnaučna grana istorije, iz više razloga. Jedan od njih je mašta oslobođena strogih naučnih normi, mogućnost da zamislite svijet drugačiji od ovog, nekada bolji a ponekada i mnogo gori. Drugi razlog jeste mogućnost kombinovanja realnim činjenicama, poređenjem istih i stavljanjem u drugi kontekst, kada i ove realne činjenice postaju jasnije i pouzdanije. Ima tu još poneki razlog ali ova dva su sasvim dovoljna da i mi promislimo o alternativnoj istoriji antike. Da se malo zabavimo, da malo špekulišemo. Šta bi bilo, šta bi bilo na primjer da su Atina i Sparta ipak uspjeli naći način da prevaziđu svoje nepomirljive nesuglasice? Ili šta bi bilo da su Persijanci pobijedili? Ili, šta bi bilo da je Atina pobijedila Spartu?
Mnogo je pitanja, a malo odgovora, ali da pokušamo.
Da su Persijanci ipak pobijedili Helene, ne bi se bog zna šta drugačije dogodilo nego što jeste. Vjerovatno bi to samo ubrzalo rast Rima koji bi mnogo brže došao u Grčku, a Persijanci, veoma udaljeni od svog središta vjerovatno nikada ne bi uspjeli u potpunosti da pokore Grčku, iz prostog razloga jer je Helenizam bio bar na istom stepenu razvoja ako ne i napredniji od njihove persijske kulture. Dakle ne bi došlo do onoga čega se neki evrocentrični šovinisti pribojavaju, a to je uticaj istoka i kako oni kažu „istočnog misticizma“, prije da bi se desilo suprotno.
Sličan je odgovor na pitanje o eventualnoj pobjedi Atine u Peloponeskom ratu. Iscrpljeni od dugotrajnog rata, Atinjani bi vjerovatno uspjeli da nametnu demokratiju kao dominantan način upravljanja državom (mada je i to upitno ako se sjetimo Sokratovog stradanja) ali to bi bilo sve, vjerovatno. Atina definitivno više nije bila ista država. Izgubljeno je mnogo tokom rata, materijalni resursi naravno, ali i ono najbitnije što je teško nadoknaditi, hrabri i umni ljudi, koji su izginuli ili jednostavno više nije bilo uslova za njihov razvoj. Potrebne su godine stabilnog razvoja za dolazak u stanje koje je bilo prije ovoga rata. Tako da dalji razvoj događaja bi vjerovatno bio veoma sličan kao i u realnom slučaju kada je Sparta pobijedila, prvo bi došao Aleksandar a potom i Rim.
Mnogo zanimljivije pitanje jeste šta bi bilo da su Atina i Sparta uspjeli da nađu zajednički jezik i da oforme jedinstvenu grčku Imperiju. To bi svakako dovelo do velikih posljedica i promjena po istoriju zapadane civilizacije.
Zamislimo da su uspjeli da naprave sporazum po kome bi vojnu snagu te države kontrolisali Spartanci, koji bi bili ujedno i moralni uzor svima, a Atinjani opet, svojom trgovinom da stiču prevlast na morima ali i kolonijama, i da na neki način ova dva najmoćnija grada harmonično djeluju u korist Helade. Teško je to zamisliti jer je potrebno mnogo povjerenja jednih u druge, vjere jednih u druge koje nisu imali. Zanimljivo je da se spartanski uticaj na ostale Grke najviše temeljio na njihovom skromnom načinu života, koji se dopadao drugima, ali izdaleka. Svi su govorili kako je to savršen život oslobođen strasti i pohlepe, ali se nisu baš previše trudili da ga usvoje, jer bi to značilo odricanje od lagodnijeg života. Kako Sparta nije njegovala književnost, kao i druge oblike umjetnosti, svi zapisi o njima dolaze od Atinjana, koji su bili zagledani u nju. Platon, Aristotel pa i drugi filozofi-pisci, detaljno su opisivali njihov način života, nerijetko im se diveći. Sparta naprotiv, je bila ta koju nisu zanimali drugi, ona je bila ta koja je gajila nepovjerenje prema novotarijama i napretku prema svima drugima, sve je bilo posvećeno očuvanju tradicije i nepromjenjivosti načina života. Tako da je teško zamisliti neki njihov eventualni sporazum, ali, recimo da se eventualno pojavila neka jedinstvena osoba koja bi te antagonizme uspjela da pomiri i da se nametne svima. U tom teško zamislivom slučaju, spajanja i formiranja jedne zajedničke Grčke Imperije, teško da bismo mogli svjedočiti rastu moći Rima, štaviše on bi vjerovatno ostao mali grad pod snažnim uticajem Grčke, podređen njima u svakom slučaju. Grci bi vjerovatno ostali vezani za Mediteran i obale, jer nikada nisu bili previše zainteresovani za unutrašnjost. To bi značilo da bi se Germanija i Galija razvijale samostalno, bez vojnog miješanja sa strane, osim uticaja sa istoka i prodora koji će doći kasnije. Britanija bi ostala zaostalo ostrvo, odvojeno od Evrope, koje bi u svakom slučaju kasnilo za ostatkom kontinenta. Glavni centri moći bi bile luke u Mediteranu, koje bi omogućavale trgovinu sa istokom, ali i vršile snažan kulturološki uticaj na unutrašnjost, te vezivale te nacije za Grčku ali na tih i miroljubiv način. U nekom trenutku bi vjerovatno došlo do zbližavanja Persije i Grčke te pravljenje saveza koji bi uticao na cijeli poznati svijet. Aleksandar bi ostao mali varvarin u Makedoniji, koji bi svoje ambicije morao da preseli na sjever, preko Dunava. U tom slučaju bismo danas vjerovatno govorili o mediteranskoj a ne o zapadnoj civilizaciji.
Ali, to je u domenu špekulacije, šta bi bilo kad bi bilo. Istorijski događaji ponekada su uslovljeni slučajem, neplaniranim iznenadnim događajem koji izmijeni čitav niz dešavanja, ali rijetko. Civilizacije se razvijaju po uslovljenom scenariju samih ljudi koji je čine, zato je teško bilo očekivati da nedisciplinovani, plahi i veoma kreativni Heleni mogu da stvore jedinstvenu i moćnu državu upravo zbog svoje naravi, u kojoj dominira narcisoidnost i tvrdoglavost. Oni žive u svom svijetu mnogobrojnih gradova-država, slobodnih i ponosnih, patriotski egoističnih, nespremnih na ustupanje makar i dijela svoje slobode radi zajedničkog cilja koji oni i tako nikada nisu vidjeli niti bi u njega ikada vjerovali (osim možda nakon pojave Aleksandra). Što je još čudnije, oni svi govore istim jezikom, vjeruju u iste bogove, gaje istu kulturu, ali ne mogu zajedno, nikako.
Heleni su plahi i impulsivni, često brzopleti, duboko zagledani u postanak i uzroke postojanja. Često sumnjaju u sebe, ali pošto su umni i hrabri savladavaju prepreke i napreduju. Iskrenost je njihov glavni pokretač, svaki njihov mit, svaka religijska potka počiva na iskrenosti, na borbi između dobra i zla i na posljedicama. Sokrat prvi, a patom i Platon pa i svi ostali, bez obzira kojoj filozofskoj školi pripadali, prije svega preispituju odnos između iskrenosti i Boga (a zar to nije isto) a tek onda sve ostalo.
Međutim, sve ove osobine koje dovode do uspona ove civilizacije na određen način je i sputavaju a na kraju i uništavaju. Nemogućnost postizanja sloge i saveza je prosto imanentna Grcima, istovremeno ni jedna grčka država nikada nije pokušala do kraja da pokori i usisa u sebe druge. Ma kako se one borile među sobom, nakon pobjede se pobjednik vraća kući, a ostavlja poraženog, koji je dužan pokornost i lojalnost, ostavljaju ga samome sebi ali ga ne potčinjavaju i ne pretvaraju u svoj grad-državu. Dakle naivan koncept vjerovanja ili možda je bolje reći da Grci ne mogu uzurpirati slobodu drugima, to im nije svojstveno, to ne znaju, ne umiju, oni to neće. Čak ni Sparta, ili ona prije svih to nije mogla i nije željela, naivno pokušavajući da sačuva svoj svijet ne miješajući se drugima, osim u slučaju zaštite „nacionalnih vitalnih interesa“. Zvuči poznato?
Nasuprot tome Rim je mali grad-država, u unutrašnjosti Italika. Oni su skromni i disciplinovani. Na neki način liče na Spartu, ali sa jednom ogromnom razlikom, oni žele moć i vlast u čitavoj Italiji, a poslije i šire. Rimljani su cinici, političari kojima je laž osnovno oružje. Oni su zatvoreni i nepovjerljivi, njihovi mitovi su skromni, vjerovanja gruba i svedena. Oni za razliku od Grka, znaju da ako žele da opstanu, moraju jesti manje od sebe, ali ne samo jesti nego ih potpuno progutati. Kad osvajaju, oni to rade u potpunosti, oni stavljaju ruku na taj grad ili teritoriju i kažu, ovo je Rim. I nema nazad. Opravdanje i razlog za rat je uvijek lako pronaći, ono što je važno da se rat završi uspješno, da se povrate resursi uloženi u rat i naravno da se zaradi. Jedina prava religija Rima jeste sam Rim, beskrajna odanost državi za njih je svetinja, izdajstvo ne može nikada biti oprošteno. Takođe se to odnosi i na spoljne neprijatelje, ukoliko neko ugrozi Rim, on je osuđen na propast, nema opraštanja, nema mira, postoji samo jedan put a to je uništenje neprijatelja. Oni su skromni i vrijedni, veoma pedantni i sjajno su organizovani. Posjeduju veliki talent da znaju prepoznati dobre osobine i dostignuća kod drugih naroda i usvojiti ih, bez surevnjivosti i sujete.
Posjeduju veliki talent da znaju prepoznati dobre osobine i dostignuća kod drugih naroda i usvojiti ih, bez surevnjivosti i sujete. Kao slika razlike ovih dvaju kultura, pokušajmo neke stvarne događaje da obrnemo pa da na mjestima Rimljana da zamislimo Grke ili obrnuto. Zamislimo onu scenu kad se Cezar vajka na Rubikonu, da li da pređe ili ne. Ispade jadan kao Hamlet, „To be or not to be“! Tragična slika jednog duboko zamišljenog čovjeka. Zamislite samo, on takav pragmatik i osvajač, koji je pobio oko milion Gala, a ko zna koliko drugih do tog trenutka (samo Helveta oko sedamsto hiljada), dobija vijesti o nepovoljnom razvoju političkih događaja po njega u Rimu, kreće na put od hiljadu i nešto kilometara, žuri, organizuje, planira, i na kraju na Rubikonu zastaje, te se jadan pita da li da pređe ili ne. Jer, zaboga, ako pređe, on prijeti rimskoj Republici i demokratiji, a on to kao ne želi.
Da li možete da povjerujete u to da je on prešao skoro hiljadu kilometara, na konjima i pješke naravno, jer nema autoputeva i vozila, dakle potrošio je bar deset dana do tada u usiljenom maršu, gotov da započne rat i onda, naglo promijenjen, čitavu noć se pita i propituje, preći ili ne???
Ja ne mogu da povjerujem u ovo! To ne može biti istina. On je morao imati plan za takvu aktivnost odavno unaprijed pripremljen, a kada je dobio nepovoljne vijesti spremno je krenuo ka Rimu, sa snažnom odlukom da sa svojom vojskom osvoji grad i Republiku, da pobije neposlušne, i da zavlada kao Imperator. Što bi se u današnje vrijeme reklo, shodno terminologiji mlađih generacija, da odvede igru na sljedeći nivo. Dakle, Cezar je cinik, koji ima svoj zacrtani cilj i viziju istog, ali naravno to nikada neće priznati, čak ni u svojim memoarima. On laže! I to je normalno kako za njega tako i za sve ostale Rimljane.
Da li možete da zamislite nekog klasičnog Grka u toj ulozi? Da uzmemo za primjer samo jednoga, koji bi mogao poslužiti za ovaj slučaj, Alkibijada, velikog vojskovođu i ratnika, političara, filozofa i vagabunda. Da se on našao u ovakvoj situaciji, a bio je u sličnoj kada je neuspješno napadao Sirakuzu tokom Peloponeskog rata, on bi na loše vijesti iz Atine (ili Rima) odgovorio odmah pismom od najmanje dvadeset stranica, ako ne i više, u kojem bi „uzurpatorima“ dokazivao do besvijesti da nisu u pravu, da su glupi i pohlepni, da će im doći glave, i to ne nekada poslije nego odmah, i da u taj čas kreće da im stane nogom za vrat. Vjerovatno bi još dodao koju stranicu sa sočnim psovkama i uvredama najgore vrste. I krenuo bi, baš kao i Cezar, ali najavljen i očekivan. Cezar je pak ćutao, kretao se brzo i ćutao, i na kraju na Rubikonu počeo da se „dvoumi i kaje“. Ma hajte, molim vas, Cezar se nikada ne kaje!