VRAĆA LI SE AMERIKA KEJNSU?
Ovih dana u svjetskim medijima je bila aktuelna tema novog programa pomoći američkog predsjednika Bajdena privredi te države i društvu uopšte. Dramatično nazvan Program spašavanja Amerike (America Rescue Plan), ovaj projekat je izazvao brojne polemike i kontroverze.
Pojedini mediji su vrištali sa senzacionalističkim naslovima „Ide li to Amerika u socijalizam?“ i slično, pokušavajući valjda, pored privlačenja medijske pažnje, da upozore na užasnu opasnost po svjetski poredak, na socijalizam. Čini se da postoji potpuno nerazumijevanje tog pojma kojeg oni posmatraju kroz prizmu bivših socijalističkih država (kakva smo i mi bili), jer on Socijalizam na istočni način je skoro i zaboravljen osim u strašnim pričama za djecu, kojima se ona plaše kao nekom Babarogom. Kao što znamo (ukoliko želimo da znamo) taj model upravljanja i nije bio nužno tako loš ako se uzme u obzir društvena odgovornost i socijalno staranje, njemu se ipak pripisuju najveći nedostaci u obliku jednopartijskog sistema, koji je oduvijek na zapadu smatran nekim od oblika diktature. Ali, socijalizam na švedski način ipak ne zvuči tako loše, zar ne? Ili na neki od načina prosvjetljene evropske zapadne demokratije kojih ima još za primjer. Ipak, to su nominalno kapitalizmi, ali rekli bismo sa ljudskim narativom.
Onaj socijalizam o kojem bruje zapadni mediji kada opisuju novi program ekonomske pomoći u SAD više ne postoji ni tamo gdje je nekada bio dominantan, u Rusiji ili Kini. Te zemlje su već odavno čisto kapitalističke demokratije u nekom od svojih sui generis oblika. Pa zašto onda mediji plaše djecu američkim ili Bajdenovim socijalizmom?
Program pomoći koji je zamislio tim okupljen oko američkog predsjednika predviđa oko 1900 milijardi dolara raznih troškova u narednim godinama. Mediji su dominantno spominjali prije svega pomoć običnim građanima od posljedica pandemijskih šteta nastalih u protekloj godini a koja još uvijek traje. Najviše se eksploatišu informacije o famoznih 1400 dolara za svakog pojedninca koji ima primanja manja od 70 000 dolara na godinu. Takođe se snažno plasiraju informacije kako su republikanci protiv ovog paketa pomoći, i kojim odnosom snaga u Kongresu je usvojen ovaj program (220 naspram 211 glasova, dakle prilično tijesno), iako su ti isti republikanci prošle godine odobrili Trampov program pomoći u iznosu od 2200 milijardi dolara, dakle 300 milijardi veći trošak.
Međutim, nekako nezapaženo prolaze informacije na šta će se sve potrošiti te ogromne količine novca pored pomenutih socijalnih davanja, i kako će one biti namaknute uopšte, a to su veoma veoma zanimljivi i indikativni podaci.
Veliki dio ovih sredstava će biti utrošen na popravku pa i izgradnju infrastrukture širom SAD. Autoputevi, putevi, aerodromi, vodovodi, devastirani distopični dijelovi gradova poput Ditroita, itd. To su ciljevi ovog programa pomoći, dakle javni radovi!
Sredstva će se pronaći, pored dodatnog štampanja novca naravno, i u dodatnom progresivnom oporezivanju bogatih ili onih čija su primanja veća od 400 000 dolara na godinu. E, to je već socijalizam za sve one koje će naravno zaboljeti ova mjera. Radije će je nazvati tim pogrdnim imenom nego shvatiti nužnost izdvajanja sredstava za spas države i nacije.
Nije slučajno da su sredstva namijenjena baš u ove svrhe. Američka mreža autoputeva i puteva se nalazi u jadnom stanju. Izgrađena još u vrijeme Velike depresije i decenijama poslije za vrijeme vlade Dvajta Ajzenhauera, otada nije doživjela značajnija ulaganja. Još gora situacija je sa aerodromima a vodovodi su poseban problem. Mnogi manji gradovi širom SAD nemaju riješeno ovo pitanje pa čak ni veliki megapolis NJujork čiji prepoznatljiv znak jesu ogromna burad za vodu na krovovima zgrada.
Ova informacija nije nova, ali je sada javno priznata, pa mnoge zaprepašćuje činjenica da najnaprednija zemlja na svijetu ima ovako trivijalne probleme dok istovremeno sprovodi „demokratizaciju i širenje slobodarskih vrijednosti“ širom svijeta svojom neprevaziđenom vojnom mašinerijom.
Problemi očigledno postoje, i to veliki problemi, a rješavanje istih daje šansu za prevazilaženje ogromnih ekonomskih poteškoća, koje se takođe priznaju usvajanjem ovog programa. Očigledno je da kriza iz 2008. godine nikada nije savladana, i da upozorenja ekonomskih teoretičara o brzom povratku krize u još gorem obliku, nisu bila uzalud, iako su ignorisana sve do sada. Ukoliko se prisjetimo tih godina, tadašnji predsjednik Obama je takođe dijelio novac šakom i kapom posrnulim preduzećima, bankama, javnim ustanovama i takođe je optuživan za socijalizam. Njegov tadašnji zamjenik a današnji predsjednik nastavlja tamo gdje su stali 2016. godine.
Džon Majnard Kejns je bio možda posljednji veliki ekonomski teoretičar, čija je teorija bez imalo pretjerivanja spasila kapitalizam i zapadnu civilizaciju u ovom obliku od pošasti Velike Depresije tridesetih godina XX vijeka. Iako su i njega neki optuživali za socijalizam koji je u to vrijeme bio nova političko-ekonomska nada svjetske civilizacije, on je ipak bio spasilac kapitalizma, onaj koji mu je produžio vijek trajanja do pronalaska neke nove teorije ili nekog novog sistema vrijednosti. Kejns je činio sve u svojoj moći da spasi svoj svijet kakav je volio i cijenio, i mora se reći da je u tome uspio, bar na neko vrijeme. Njegova teorija (iako Amerikanci nikada nisu priznali tu činjenicu) je pomogla da se napravi i sprovede Nju Dil jedan i Nju Dil dva, koji su na kraju preobrazili Ameriku i svijet.
Kejnzijanizam je teorija koja predviđa državnu intervenciju u ekonomskom sektoru, za razliku od dotadašnjeg modela potpuno liberalne ekonomske teorije. Prema Kejnsovom modelu država pravi okvir strogim zakonima koji obuzdavaju alave i gladne od uništenja samih sebe. Vrši strogu kontrolu nad bankarskim i uopšte finansijskim sektorom, ne dozvoljavajući mu divljanje i haos. I naravno, javni radovi, velike državne investicije koje će zaposliti nezaposlene i dodatno podstaći privredu. To je suština Kejnzijanizma.
Međutim, Amerikanci su pored svih ovih njegovih modela napravili i jedan dodatni u Breton Vudu, te su postavili novi sistem vrijednosti u kojem je Amerika centar svih svjetskih ekonomskih zbivanja a sav svjetski višak vrijednosti se kreće prema Vol Stritu. Kejnsova teorija je poživjela do početka sedamdesetih godina XX vijeka, ali u međuvremenu nije stvoren novi plan ili teorija, ali zato jeste stvoren Globalni Minotaur, kako ga naziva Janis Varufakis, koji je otpočeo svoju strašnu vladavinu prinošenja ekonomske žrtve koja mora da se preda ovoj nemani. Problem je nastao kada svijet više nije želio ili mogao da daje pagansku žrtvu Minotauru, on se potom okrenuo sam sebi, žderući sam svoju utrobu. Amerika se našla u goroj situaciji nego tokom Velike Depresije, i zato nastaje ovaj program pomoći ARP American Rescue Plan.
Nije još uvijek jasno da li će ovaj program da obuhvati i zakonodavna rješenja u sektoru ekonomije, tako da u ovom trenutku i ne možemo reći da li je ovo novi Nju Dil i da li se Amerika zaista vraća Kejnsu. Većina dobrih i za to vrijeme veoma progresivnih zakona koje je iznjedrio Nju Dil su danas prošlost. Svi oni zakoni koji su regulisali i čuvali finansijska tržišta su već odavno ukinuti, i to redovno na kraju mandata pojedinih predsjednika kao što su bili Regan, Klinton, Buš, koji su redovno kao svoj zadnji zakonoidavni akt ostavljali derogiranje finansijskih mjera još iz vremena Velike Depresije, zakona koji su prvo spasili a potom u neslućene visine odbacili američku privredu. Kao posljedica, između ostalih uzroka, Amerika i svijet su dobili finansijku krizu 2008. godine, čije posljedice i danas traju a očigledno da je moguće i njeno ponavljanje.
Ukoliko ova Vlada uz program pomoći ne donese neka nova zakonska rješenja koja će biti hrabra i progresivna, ukoliko ne povrati derogirana zakonska rješenja iz vremena Velike Depresije, ovo će ipak ostati samo program pomoći, socijalni program koji će još više zadužiti državu a čiji će efekti poput bumeranga vrlo brzo doći na naplatu. Ovih 1900 milijardi će u tom slučaju vrlo brzo pojesti Vol Strit kroz razne špekulativne radnje
Poseban izazov koji američka Vlada mora da riješi jeste sprečavanje izvoza ili odliva proizvodnih kompanija iz svoje zemlje. Ovo je tipičan problem koji je iznjedrio Globalni Minotaur u obliku Globalizacije svjetske privrede, simpatični neoliberalni koncept stavljanja šape na kompletnu svjetsku privredu. Ali, ovaj koncept ubrzano uništava samu američku privredu.
Jedna od mjera jeste i „stimulacija“ kompanija da ne sele svoje proizvodnje izvan SAD pa čak i pokušaj vraćanja pojedinih velikih proizvođača iz Kine. To će čini se biti najveći izazov za ovaj program jer duh je pušten iz boce, teško će se dobrovoljno vratiti unutra. Za kraj, jedna mala anegdota iz 2008. godine, kada je tadašnji predsjednik Obama okupio sve velike američke privrednike, moleći ih isto, da vrate svoje proizvodne pogone u Ameriku. Stiv Džobs mu je tada odgovorio da od tog posla nema ništa, da je nemoguće očekivati da će se Ajfon ikada proizvodi u Americi pojašnjavajući to kratkom pričom kako je imao značajan problem na novom modelu Ajfona za koji je saznao u popodnevnim časovima. Odmah je sjeo u avion i odletio put Kine u međuvremenu kontaktirajući nadležne u fabrici. Dočekao ga je tim stručnjaka i menadžmenta koji je do ujutro radio i riješio problem. Kako je sam Džobs ustvrdio Obami, za rješavanje tog problema u Americi bi mu trebalo bar tri mjeseca, da se ustanovi problem, da se oformi tim, da se napravi program i projekat, da se…. Tako da nema ništa od toga gospodine predsjedniče!
U dodatku donosimo samo mali dio zakona koji su derogirali finansijska tržaišta u toj državi, ukinuvši dobre zakone i norme a istovemeno širom otvorili vrata neoliberalnom kapitalizmu i anarhiji. Kao i svi značajni dodaci u ugovorima i ovaj donosimo veoma malim slovima, radi što veće nečitljivosti.
– Američki predsjednik DŽimi Karter je 1980. godine donio Zakon o deregulaciji depozitarnih institucija i monetarne kontrole (Depository Institutions Deregulation and Monetary Control Act), kojim su ukinute brojne restrikcije bankarskog finansijskog poslovanja te su bankama ojačale pozicije zajmodavca. Takođe je ovaj zakon omogućio da se razni štedni i penzioni fondovi koriste kao depozitarne ustanove, a zakonom je i podignut prag osiguranja kredita sa 40 na 100 hiljada dolara, te je time oslabljena politika procjene rizika šteta.
– Američki predsjednik Ronald Regan je krajem 1982. godine potpisao Zakon Garn DŽermein o depozitarnim institucijama (Garn-St.Germain Depository Institutions Act) koji je omogućavao promjenljivu odnosno prilagođavajuću kamatnu stopu kod hipotekarnih kredita. Time je otpočeo proces deregulacije banaka koji je doveo do štedno kreditne krize krajem 80-ih i početkom 90-ih godina dvadesetog vijeka.
– U novembru 1999. godine, američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) je potpisao Zakon Gram-Lič-Blili (Gramm-Leach-Bliley Act), kojim je ukinut dio Zakona Glas-Stigal (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine. Ovim zakonom je gotovo izbrisana razlika između komercijalnih banaka koje imaju konzervativnu finansijsku politiku i investicionih banaka koje su sklone poslovima sa većim rizikom.
– Tokom 2000. godine američki predsjednik Bil Klinton i Kongres SAD su usvojili Zakon o modernizaciji robnih fjučersa (Commodity Futures Modernization Act) kojim je dopušteno samoregulisanje derivata na vanberzanskom tržištu. Derivati kao što je zamjena za neuspjeh kredita (credit default swaps CDS) su ovim zakonom mogli biti upotrebljeni kao obezbjeđenje ili špekulacija u posebnim kreditnim slučajevima.
– Američka Komisija za hartije od vrijednosti (U.S. Securities and Exchange Commission) je tokom 2004. godine smanjila vrijednost neto kapitala potrebnog za poslovanje banaka. Time je omogućeno investicionim bankama da uvećaju nivo zaduženja istovremeno povećavajući nivo hipotekarnih obveznica kojim su omogućavali izdavanje drugorazrednih hipotekarnih kredita.
Tekst je objavljen na portalu Frontal.rs.