VELIKI RESET – o imperijama
Džon Lenon (John Lenon) je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka rekao kako je tadašnja Amerika nova Rimska Imperija. Tačnije, na upit novinara zašto tako grčevito želi da ostane i živi u Njujorku kada ga ne žele i tjeraju iz SAD, on je odgovorio sljedeće: „If I’d live in Roman times, I’d live in Rome. Where else? Today America is the Roman Empire, and New York is Rome itself.“
U slobodnom prevodu to na našem jeziku zvuči ovako: „Da sam živio u vremenu Rimskog carstva živio bih u Rimu. Gdje drugdje? Današnja Amerika je Rimska Imperija a Njujork je nekadašnji Rim.“
Veseljak, vječiti dječak i brbljivac, uvijek je nešto izmišljao i smišljao. Najčešće tako kao da piša uz vjetar, i to mu je dobro išlo. Iako su uporno pokušavali da ga protjeraju iz SAD, nisu uspjeli, to mu se na kraju obilo o glavu. Krajem sedamdesetih neki nesrećnik ga je upucao i ubio na ulazu u zgradu u kojoj je živio. Nesretnik je navodno poslije izjavio da je to učinio zbog silne ljubavi koju je osjećao prema velikom dječaku, a danas, još uvijek živ i smješten u neku instituciju, uopšte se ne sjeća šta je učinio. Pojma on nema, ali veliki dječak koji nije želio da napusti Novi Rim nije više predstavljao kamenčić u cipeli administracije Novog Rima.
Definicija riječi Imperija glasi: „Imperija je suverena država koja funkcioniše kao agregat nacija ili naroda kojima vlada imperator ili druga vrsta monarha. Teritorija i stanovništvo imperije obično je većeg obima nego kraljevstvo.“
I etimologija riječi Imperija nas vodi do Rima. Oni su je osmislili i predali je nama na čuvanje. Za njih, Rimljane Imperija odnosno Imperator je predstavljalo ovo: „Pravo na donošenje odluka, ovlaštenje komandovanja. U pravno – političkom smislu, pravo komandovanja vojskom, sazivanja skupština i Senata na zasjedanje, izdavanja edikta, izricanja kaznenih mjera (globa, zatvora, pa i smrtne kazne). Imperija je najviša vojna i civilna vlast koja je izvorno pripadala kraljevima, a za republike magistratima: konzulima, vojnim tribunima s konzularnom vlašću (od 445. do 367. p.n.e.), pretorima, diktatorima (magistratima cum imperio). Imperija je oznaka i za Rimsko Carstvo i rimsku državu (Imperium Romanum) nakon pada republike na kraju I vijeka stare ere.“
Kao što vidimo, riječ Imperija se najviše odnosi na Rim, bar to tako danas zvuči i osjeća se pogotovo u zapadnom svijetu. Postoji gotovo znak jednakosti između odrednica Rim i Imperija, jer je on bio i ostao uzorom a često i nostalgično sjetnim pogledom zagledan na neka bolja i sretnija vremena. Naravno, tamo na zapadu, jer lasno li je bilo živjeti i pripadati takvome carstvu-imperiji. Otuda i pokušaji obnavljanja istoga kroz Sveto Rimsko carstvo u srednjem vijeku, sve do dokinuća istoga od strane malog korzikanca Napoleona a sve uz popratne riječi velikog Voltera: „Ovo carstvo niti je sveto niti je rimsko, ono je samo jedna smrdljiva nakupina.“
Zagledani samo u sebe, zapadnjaci zaboravljaju da Rim nije bio najveće, a svakako ni najmoćnije carstvo ili imperija u istoriji ljudske civilizacije. Apsolutno najveća Imperija ikada je bila ona Temudžinova ili Džingis Kanova imperija, a po veličini se tu može naći mjesta za još neke, kao što su imperije Inka, Maja i Asteka u Južnoj Americi, ili imperije Parta i Asiraca, ili čak i Turska otomanska Imperija, Kinesko carstvo ili… Ruska carska imperija. Ali, kako veličina ne znači i dugotrajnost, moramo se malčice osvrnuti i na tu odrednicu. Rim je trajao hiljadu godina. Doduše, petsto godina je nastajao a petsto godina je propadao, ali činjenica jeste da je trajao tako dugo. Ipak, još jedna imperija je trajala toliko. Istočno rimsko carstvo ili Vizantija je takođe trajalo hiljadu godina. Ali, kako je i sam naziv Vizantija podvala zapadnih istoriografa koji su uporno i sistematično izbacivali i zanemarivali pravi i pravni naziv ovog carstva kako bi izbrisali i sjećanje a pogotovo pravo na nasljedstvo, tako je i njena uloga zanemarivana i odbacivana. Istina ostaje, Istočno rimsko carstvo je trajalo hiljadu godina, i nije se nikada nazivalo Vizantijom nego Istočnim carstvom a njeni građani su sebe zvali Romejima.
Imperije su nastajale, propadale, smjenjivale se, svijet je rastao i napredovao. U jednom trenutku se činilo da je prošlo vrijeme imperija i carstava, apsolutne dominacije jedne jedinke ili jedne moći. Sve je išlo ka nekom srećnom kraju ili hepi endingu, i onda dođe taj mali bukač zviždač, mali brbljavi dječak i sasvim nevino iskaže da je car go, i da je Amerika novi Rim.
Kako je istorija Amerike veoma kratka, u istorijskom smislu govoreći, neki se neće složiti sa tvrdnjom velikog dječaka, jer kako zaboga Amerika može biti imperija kada je to demokratska država sa svim atributima demokratičnosti, država koja je toliko dobroga donijela mnogima širom svijeta? Danas se to tako ne naziva, radije se koristi termin Super sila, jer je jedina i nedjeljiva i ubjedljivo je najsnažnija i najmoćnija sila na planeti. Ali, ostaje oblik i način vladavine koji se zasniva na multietničnosti dominiranim teritorijama, koje mogu ali i ne moraju biti okupirane, na metodu prisile ili dominacije putem vazalnih država i državica (ili grupe država organizovanih u neku uniju) koje u ime imperije i za njen račun čuvaju i održavaju postojeći geopolitički odnos dominacije i imperijalnog statusa.
Pošto mi živimo u veoma zanimljivim vremenima ( teško onome ko živi u takva vremena) svjedoci smo ogromnih promjena koje su se desile u svjetskoj geopolitici u zadnjih trideset godina. Mnogi od nas se još uvijek sjećaju postojanja i druge velike imperije koja se raspala na svoje i naše oči prije samo, ponovićemo 30 godina. Sovjetski Savez je bio ogromna država nasljednica svih teritorijalnih prerogativa Ruske Imperije koja se naizgled raspala početkom XX vijeka, kažemo naizgled, jer ta bivša imperija je u stvari samo promijenila politički narativ i od jedne autokratske aristokratske carističke države postala naizgled komunistička država, ma šta to značilo tada kao i danas. Te dvije Imperije, Sovjetski Savez i SAD su se rvale nekih pedesetak godina u sukobu koji je nazvan Hladnim ratom, ratom bez borbe ili vidljivih sukoba ali sa stalnim tenzijama i prikrivenim borbama. Odnos moći je bio izjednačen, dvije imperije su formirale svoje vazalne saveze u obliku Varšavskog pakta sa jedne i Nato pakte sa druge strane, suprotstavljajući ogromnu moć i teritoriju jedni naspram drugih. Bio je to dugotrajan status kvo u geostrategiji i politici, jedna strana nije mogla poraziti drugu stranu bez ogromne štete po samu sebe zbog nuklearnog arsenala. Činilo se da će takva preraspodjela moći u svijetu opstati za vjeke vjekov. Ali, neko se pametno dosjetio, demokratski principi vladanja imaju svoje prednosti zbog pluralizma ideja, i priznao: „Da, mi jesmo imperija. U pravu je bio veliki dječak. Ali i oni su Imperija, kao i mi. A sve imperije se raspadaju i propadaju iznutra, usljed unutrašnjih razloga a nikako zbog vanjskog djelovanja.“
Ova jednostavna dosjetka je promijenila kompletnu paradigmu borbe protiv Sovjetskog Saveza i njegovih vazala. Nakon svih manjih sukoba u Koreji, Vijetnamu, Kubi, Južnoj i Srednjoj Americi gdje su se odmjeravale ravnopravne snage dvije Imperije, neko je napokon shvatio da se mora primijeniti drugi princip. Na mjesto predsjednika je doveden glumac umjesto političara, sasvim prosječan glumac u Holivudu dok se bavio tim poslom, bio je više nego dobar prezenter i ubjeđivač u politici. Sjajno osmišljena prevara u obliku Ratova zvijezda, naime tako se zvao američki vojni program, za koji su autori tvrdili da će potpuno obesmisliti sovjetske interkontinentalne rakete jer će ih sa lakoćom obarati američki laserski topovi smješteni u orbitu oko planete Zemlje. Ronald Regan je savršeno odigrao ulogu, ubijedio je protivnika da još više ubrza trku u naoružanju, koja je sovjetsku ekonomiju preskupo koštala. Istovremeno se usljed nefleksibilne partokratije gubio kurs liderstva u istočnoj Imperiji, rukovodioci su se smjenjivali kao na traci, umirući jedan za drugim, svi u veoma poznim godinama. Vrijeme je bilo za novog i mladog, perspektivnog i uspjeha željnog čovjeka. Mihail Gorbačov je nenadano došao na mjesto vladaoca istočne Imperije, a odmah potom je počelo zavođenje i ohrabrivanje sa zapadne strane koje je vrtoglavom brzinom išlo ka onome što se tada zvalo detant ili otopljavanje odnosa.
U samo nekoliko godina istočna Imperija se raspala i to dobrovoljno. Varšavski pakt je raspušten, Imperija je ostala bez vazala koji su jedva čekali da svoj vazalni status podrede nekome drugome. Čak i kada se činilo da su ti potezi u skladu sa dobrim namjerama o otopljavanju odnosa i postizanju jedne globalne hipi komune, nije bilo jasno zašto to isto ne radi i ona druga, zapadna Imperija, iako je to obećala. Oni su izgleda čekali da se stvari na istoku prvo riješe pa će onda i oni. Međutim, široka i prosta ruska duša nije dozvoljavala da je neki tamo sa zapada preteknu u ispoljavanju dobrih namjera. Oni su išli i dalje, mnogo mnogo dalje.
Prosto je nemoguće pojmiti, shvatiti, čak i pretpostaviti zašto se Gorbačov a poslije njega i Jeljcin odlučio ne samo za gašenje Varšavskog pakta neko i kompletnog Sovjetskog Saveza. Ponovićemo, ta država ili Imperija ako vam je draže i lakše, je bila nasljednik Carske Rusije, sve teritorije koje je kontrolisala i imala u posjedu je naslijedila, a sada je tako jednostavno i lako otpuštala i dopuštala njihov odlazak iz jedne državne zajednice.
Latvija, Estonija, Litvanija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Gruzija, Jermenija, Azerbejdžan, Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgizija, Kazahstan.
Zaista ogroman spisak država kojima je poklonjena sloboda bez ikakvih obaveza. Ponovićemo, ove zemlje, većina njih nisu ni znale kako to izgleda nezavisnost do tada. Većinu ovih zemalja je oformila upravo imperijalna Rusija kao svoje pokrajine a naslijedio ih je Sovjetski Savez. Samo neke od njih su imale mutne predstave o slobodi i nezavisnosti u maglama davno prošlih vremena. Gruzija i Jermenija jesu stare države koje su bile vazali Rimske Imperije ali su davno još izgubile sve državne prerogative seleći se iz jednog carstva u drugo, Persija, Turska a potom Rusija. Litvanija je u Srednjem vijeku imala pridruženi status u okviru Poljsko-Litvanskog kraljevstva, a Uzebkistan se mutno sjećao davnog vremena Samarkanda, velikog carstva koje je dokinuo Džinkis kan. Još od tada najveći stepen organizacije u tim dalekim krajevima je bio labavi plemenski savez, o državi se nije moglo ni govoriti. U svakom slučaju, Sovjetski Savez kao Imperija je u tom trenutku nestao, dobrovoljno i iznutra. Dobro, „uz malu pomoć naših prijatelja“, kako je to nekada pjevao veliki dječak.
Da bismo shvatili koliko je nevjerovatna ova državna eutanazija koja se desila tako skoro u Sovjetskom Savezu, pokušajmo zamisliti da se npr. Havaji, koji su postali dio SAD prije malo više od sto godina, pokušaju odvojiti i postati nezavisna država??? Ili Teksas npr. koji je kao samostalna država pristupio SAD 1848. godine. Priznaćete da je to naučna fantastika, da od toga, kako narod kaže, nema ništa. Ali, u slučaju Sovjetskog saveza je pilo vode, šta više, taj proces je na zapadu dočekan kao „demokratski iskorak“.
Imperije nastaju i prestaju, a njihov raspad se uvijek dešava iznutra. Rok trajanja imperija je najčešće povezan sa njenim nastankom, tako da ukoliko se imperija razvijala laganim tempom kao npr. Rim, onda se i njen raspad dešavao skoro istim retrogradnim tempom. Nasuprot Rima, Mongolsko carstvo je imalo nevjerovatno brzi uspon, ali isto tako i kratki rok trajanja. Za razliku od Rima, kojeg su dokinule migracije varvarskih naroda u naletu na ogromno akumulirano bogatstvo, Mongoli su ugasili sami sebe kao Imperiju asimilirajući se sa ogromnim brojem naroda kojima su vladali. Oni su postajali Kinezi, Indijci, Persijanci ili ko već ne. Tako im je čini se bilo lakše, stopiti se. Još jedan uzrok raspada Imperije se nalazi u jednostavnoj ali zlokobnoj riječi, dekadencija. Kada se sposobni vladaoci, imperatori koji su stvorili Imperiju iskorijene, kada njih počnu da smjenjuju lagodnom životu i moći posvećeni bezličnici, kada nestane ideje vodilje i liderstvom obdarene indidvidue, nastaje vrijeme običnih i gladnih, onih koji sve svoje nedostatke kompenzuju alavošću i bezobzirnošću. Tada obično počinje da prestaje i vjera u Imperiju, i ona gubi svoj smisao. Iako se to u ovom trenutku ne čini vjerovatnim, ova zanimljiva vremena u kojima živimo će nam vrlo skoro donijeti smjenjivanje imperijalne moći koja će se seliti na neka druga mjesta, a nama ostaje da posmatramo i brinemo se da li će imperija u samrtnim grčevima uništiti još nekoga osim same sebe. Nadajmo se da će tranzicija moći proći sa što manje grčeva i nekontrolisanih bacakanja uokolo koja mogu još mnogo toga da unište.