The Trial of the Chicago 7 (2020) – preporuka za film

Ovo je politički film,  kompleksna rekonstrukcija događaja iz 1968. i 1969. godine, dakle od prije više od pedeset godina. Turbulentno vrijeme svuda u svijetu a pogotovo tamo gdje su se ovi događaji desili. Režiser se odlučio da snimi film o ovim događajima i da plasira film u određeno vrijeme, takođe iz političkih razloga. Očigledna namjera i predumišljaj daju ovom filmu višestruki okvir političnosti. I to je dobro, iako, rekao bih da režiser nije baš želio toliko političkih uglova. Ali, da krenemo redom.

Režiser Aron Sorkin (Aaron Sorkin) je dobro poznato ime u svijetu filma. Priznat i poznat kao scenarista i režiser, ali neformalno i kao žestok politički aktivista, naravno lijeve orijentacije, a kako drugačije da bude rođeni Njujorčanin. Negova namjera da plasira ovaj film u izbornoj godini u Americi jeste jedan od političkih uglova filma. Čak i kada je propala distribucija filma usljed Covid 19 pandemije, on je kao član filmskog mejnstrim establišmenta dobro prodao i unovčio ovaj film kod Netflixa. Ok, ovo govori o njemu kao poslovnom čovjeku, ali nas zanima film, i naravno političke konotacije koje on nosi.

Plasman filma o protestima u godini protesta jeste zgodan način promocije. U godini održavanja velikih protesta Black lives matter imati u distribuciji film koji između ostalog govori o Black Panthers organizaciji i njenom tadašnjem vođi,  jeste veoma vidovito i sjajno tempirano. A ako usput još želite i navijate da trenutni predsjednik ode sa dužnosti a vi ga „podržite“ takvim filmom, onda je to pun pogodak. To je prvi politički cilj koji je ovaj film donosi sa sobom, jer se na jedan „suptilan“ način uključuje u aktuelnu političku borbu. Drugi, mnogo važniji cilj jeste rekonstrukcija zaboravljenih događaja sa kraja šezdesetih godina u Americi. E, ali ovaj cilj, koji Sorkin na platnu jako dobro odrađuje, u stvari kontradiktorno ruši onaj prvi.  Kako?

Dobro poznata činjenica jeste da je tokom šezdesetih godina XX vijeka u Americi „buknuo“ antiratni pokret paralelno sa hipijevskom revolucijom „djece cvijeća“. Ali, malo se zna, nakon svih ovih godina dokle je to išlo, i kako burno i brutalno je to bilo. Prosječan poznavalac povezuje ove godine sa mirnim i nenasilnim okupljanjima, koncertima, dijeljenjem ljubavi i droge u svakom obliku, ali ne i sa nasiljem. Nekako je nasilje izbrisano iz američkog društva tog vremena, ali i poslije, kao da se nikada nije desilo. A bilo ga je, i te kako ga je bilo!

_{https://en.wikipedia.org/wiki/Chikago_Seven}

Te 1968. godine su se desili izbori u SAD, na kojima je ubjedljivo pobijedio Ričard Nikson (Richard Nixon) republikanski tvrdolinijaš. Rat u Vijetnamu je u punom jeku, i on Nixon, dobio je tu izbornu bitku na krilima patriotizma sa jedne strane i na krilima antiratne kampanje sa druge. Kontradiktorno, zar ne? Kako je to moguće? Blesavo, ali jednostavno, oni koji su birali, nisu imali boljeg u ponudi.  Pored toga, upravo ti antiratni protesti 1968. godine u Čikagu ali i širom Amerike su mu veoma pomogli u toj izbornoj borbi. Policija i vojska su brutalno zaustavili proteste, inscenirali sukobe, došlo je do strašnog nasilja. Čitav svijet je to vidio, Amerika je vidjela, i izabarala Niksona.

Ponovo kontradiktorno, novi državni tužilac, se ne podnosi sa bivšim kolegom, i kao ličnu odmazdu prema njemu pokreće sudski postupak protiv „organizatora“ protesta. Nova vlada, na krilima izborne pobjede, tipično ne vidi štetu koju čini sama sebi, radije napada one druge, da ih uništi i unizi koliko može kako bi skrenula pažnju od pravih problema. U ratu ovnova, trava strada!

Sorkin se fokusira ka republikancima kao velikom zlu američke politike, jer oni pokreću ovaj sudski proces. Ali, ono što stalno izmiče jeste činjenica da su protesti pravljeni protiv demokratske partije. Javnost je njih okrivljivala za rat u Vijetnamu, demokrate su već vladali osam godina, gradonačelnik Čikaga je demokrata. E, tu nas režiser malo manipuliše. On zaboravlja na velike rasne nemire u Čikagu u aprilu iste godine, u kojima je došlo do tragičnih posljedica. Vlasti su se plašile reprize događaja. Odreagovali su žestoko, preko svake mjere i napravili haos na ulicama. Nova republikanska vlast nastavlja tamo gdje su demokrate stale, i pokreću sudski proces protiv organizatora protesta, koji se pretvara u politički.  

Glupo, nepotrebno, politički kontraproduktivno, ovaj rat u sudnici razgolićuje Ameriku. Land of free, odjednom ne izgleda tako privlačno, prije liči na sve ono protiv čega se navodno bori, na totalitarne režime, na vladavinu jednoga, silu i bahatost, osionost i primitivnost. Njih sedam plus jedan, doživljavaju kojekakva šikaniranja, nedosljednosti i „nova pravila“ suda, a jedan od njih pripadnik Black Panthers-a, čak i fizičko zlostavljanje u samom sudu. Da li je to moguće da se desi u Zemlji slobodnih???

Film je ocjenjen sa 7,8 na IMDb na Roten Tommatos čak i bolje. Čini se da je to malo previše, ali tako funkcionišu ovi sajtovi, a i zarada na blagajnama je bila prilično dobra, uloženo je oko 35 miliona a naplaćeno nešto malo manje od 100 miliona dolara. Ovo je ipak ključni podatak za određivanje kvaliteta filma, nažalost.

Produkcija filma je izuzetno kvalitetna, sa dobrim ali ne previše poznatim glumcima. Iako ne postoje strogo odvojeni glavni i sporedni likovi, ipak su najbolje role ostvarili Saša Baron Koen (Sacha Baron Cohen), Edi Redmejn (Eddie Redmayne) i Mark Rajlans (Mark Rylance). I ostala glumačka ekipa je zaista dobra ali ova trojica se izdvajaju radi uloga koje imaju, ali treba  priznati da je Koen ostvario do sada svoju vjerovatno najbolju ulogu. Izgleda da mu je Sorkin napokon pronašao ne samo pravu ulogu nego i mjeru za njegovo ponekada previše opušteno glumatanje. Ovaj puta je bio zaista dobar!

Film trenutno veoma dobro kotira, i vjerovatno će biti „guran“ prema Oskaru. Da li toliko vrijedi procijenićete sami, ja mislim da nije toliko dobar, ali on ipak vrijedi za pogledati jer ima dobru dinamiku, koju nije lako održavati dugim scenama u dosadnoj sudnici, solidnu režiju i odličnu glumu, standardno dobru produkciju. Ali, njegova najveća vrijednost jeste u istorijskoj rekonstrukciji događaja od prije pedeset godina, nakon kojeg ćete neminovno zapitati sebe, da li se išta mijenja? Preporučujem ovaj film za gledanje i za razmišljanje nakon toga.