SVA NAŠA DJECA
o knjizi „Deca“ Milene Marković
Teško je i pretpostaviti kako se neka knjiga nađe pred čitaocem, slučajem ili namjerom. Svjesno ili nesvjesno. Često mi se dešavalo da neka knjiga do mene dođe tako, niotkuda. Ova nije, ova se probijala kroz teške i zapretene mreže nepovjerenja i prostog primitivnog odbijanja sagledavanja šire slike. Dešava se to nekada, svima se dešava i to nije problem, problem nastaje kada to ne želite da prihvatite. Srećom, ja sam prihvatio, uvijek to na kraju uradim, povinujem se neumitnom i prirodnom.
Prvi puta sam čuo za ovu knjigu nakon što je dobila NIN-ovu nagradu, ne znam koje godine, ne tako davno. Nešto se nisam pretrgao da je tražim, ne znam zašto. Možda stoga što je tada bilo nekih rasprava oko same nagrade pa i oko toga da li je ovo roman ili pjesma, poema ili slično. Brzo sam je zaboravio. Potom mi je moja najstarija kćerka nekoliko mjeseci kasnije pomenula istu knjigu, preporučivši mi je. Hmmmm, ako neko zaista želi da mi nešto preporuči za čitanje, neka to ne radi preko moje najstarije kćerke. Ne, niste u pravu, mnogo se volimo, mnogo. Ali smo veoma slični, pa pravimo sebi prepreke. A potom sam saznao da ona, ta moja najstarija kćerka i autorica pored samo jednog slovo razlike u imenu, su rođene na gotovo identičan datum. Pa mislim, Milana-Milena; 08.04.-09.04. Previše sličnosti. Nije ni čudo što ti se dopada. Ne želim da čitam! Bar ne još neko vrijeme.
Onda prođe još neko vrijeme, prođe dosta vremena, pa ja budem u kontaktu sa prijateljem iz Ljubljane. Dopisujemo se i pričamo o prevodima, jer on se bavi time. Priča mi kako je on preporučio tu knjigu za prevod na slovenački jer ga je oduševila, i kako nažalost po njegovom mišljenju nema mnogo čitalaca. Kao i kod nas, dodao sam ja.
Posramim se napokon svoje tvrdoglavosti i durenja i odmah pozovem svoga druga Miću. On je moj prozor u našu biblioteku, jer ja tamo nisam član, baš kao ni Radovan, nego se iz protesta, samo meni znanog durim i ne želim da budem član. Pomislim kako se ja mnogo durim iz nekog razloga, koji ni sam ne znam, i niko drugi ne zna i ne zanima ih uopšte. Ali, ipak ostajem izvan zvanične biblioteke. Moj drug Mića mi odmah obezbijedi knjigu, podigne je na svoje ime. Kaže, kupio sam ja nju ali sam je poklonio kćerki, ja je nemam u svojoj biblioteci. A Mića ima ogromnu privatnu biblioteku, i sve je pročitao, bar sve što je stigao do sada.
Teška je, kaže Mića. Ova knjiga ispred mene. Gledam, lijepa manja knjiga, džepno izdanje, baš po mom ukusu. Lijepi žuti papir. Lijepo posložena. Ima lijepe zgodne korice malo uvećane pa presavijene, da se mogu koristi kao obilježivač strana. Podignem je, i nije teška, više onako kao lagana, zgodna za ruku. A znam da Mića nikada ne laže i nikada ne griješi. Kažem ok i odem da čitam.
Čitam tekst koji nema znakova interpunkcije, nema velikih slova, samo mala. Tekst je posložen kao pjesma, a ja baš i ne čitam pjesme, osim ako ne moram. Ide tako tekst, pretvara se u priču, ponekada postaje pjesma, pa opet priča i priča i priča i pripovijedanje i pripovijedanje …
Vidiš Milena kako i ja mogu da preskačem i ponavljam kao izgrebana ploča koja ide tako u koncentričnim krugovima sve dok joj ne dosadi, pa ide dalje i dalje dok ne naiđe na još jednu brazgotinu u životu, pa opet počne da se ponavlja i ponavlja i ponavlja… do nekog narednog srećnijeg dana.
Šta je ovo? Roman ili pjesma? Poema? Ne znam, i ne želim da znam! Ostavljam to „pametnim knjiškim ljudima“ oni i tako znaju sve. Auto fikcija i poetski roman, tako kažu. Zaista me ne zanima. Ja samo želim da čitam ovo štivo i da uživam.
Moj drug Mića je naravno bio u pravu, teško je to, ali takav sam i sam, težek i nesnosan, pa uživam u ovoj brutalno iskrenoj ispovjesti pretočenoj u stihove. Sve naše zablude, sva naša sjećanja, koja mogu da nas tako lako zavedu, da skrajnu, misleći da smo mi jedini istiniti i pravovjerni tumači istine, sve to ostaje po strani, i slušamo samo riječ koja ide i teče dalje, ponavlja se pa opet ka kraju, kada već ništa neće biti važno.
Milena piše o djeci, svojoj djeci, tuđoj, djeci, našoj djeci, nekoj drugoj djeci o sebi kao djetetu o nama kao djeci. Jer svi smo mi djeca nečija, pa čak i kada jednog dana ne budemo više nečija djeca i tada ostaju djeca u nama. Čak i tada kada ostarimo, ako ostarimo, kada mnogo ostarimo, djeca u nama ostaju i progovaraju. Mi nikada u stvari ne prestajemo biti djeca.
Piše ona i o roditeljima, koje volimo i mrzimo, koje ne razumijemo a i oni ne razumiju nas, ali koji na kraju jesu i ostaju samo naši, i na kraju ih samo volimo, kakvi god da su. Piše ona i o prijateljima, o partnerima, o svim osobama koje nas okružuju i čine naš život ovakvim kakav jeste.
Piše ona i o drugim, ružnim i teškim stvarima kojih bismo se najradije odrekli, koje bismo najradije da se nisu desile, koje bismo najradije da zaboravimo, ali ne može to tako. Naplavci u duši uvijek nekako nađu put da se pojave nanovo da isplivaju sa nekom nenadanom plimom i opet da tište i bole. Zato ih je najbolje na ovaj način izbaciti iz sebe, surovo i grubo iskreno, bez i malo zadrške ih ispljunuti napolje. To je najbolja terapija. To naravno nije kraj, i dalje će se oni pojavljivati, ali postoji vjera da će bar malo manje da bole.
Na kraju stoji jedna tačka. Samo ona jedna, za kraj. Milena je svoju djecu poslala u svijet, baš kao Halil Đibran što kaže da su djeca kao strijela, a roditelji drže luk koji natežu do krajnjih granica, usmjeravaju strijelu u savršenom pravcu da leti što duže, što dalje. Ruke su je već zaboljele i leđa i stomak, i noge, sve je boli, ne može više da zateže luk, ispustiće ga… i onda je strijele otpustila u svijet, da lete što duže i što dalje. Ona još samo može Bogu da se moli za njih.
Hvala mojoj Miki što mi je preporučila ovu knjigu, i Goranu hvala i Mići mom drugu hvala. I Mileni bih se zahvalio, ali čemu, ona je ovu knjigu morala da napiše jer ova knjiga nije od onih koje se usput pišu, nego od onih koje same izađu. Tako da, Milena, neka si je napisala, neka ti je sama od sebe izašla.