STOP MAKING SENSE

Ovo je naziv filma koji neki svrstavaju u dokumentarne a neki u muzičke, a jednostavno se radi o koncertu grupe „Talking Heads“ koji je sniman i predočen publici široj od one koja je to veče mogla da stane u salu „Pantages Theatre u Holivudu“ gdje se koncert održao. Nije ovo prvi ni jedini film ovakve odrednice, ima ih mnogo, filmova koji su snimani na nekom koncertu nastali kao neki omaž tom izvođaču ili grupi ili nekom od veoma poznatih klasičnih djela koja zaslužuju da budu filmovana.

Razlika između ovog filma i mnogih drugih jeste, da je ovo, po mom sudu, najbolji film ikada snimljen ovakvim povodom.

Da bi bilo koji film bio dobar mora imati prije svega dobar scenario ili priču koja se filmom predstavlja, potom dolaze sve ostale vještine poput režije, izvođača, malo sulude imaginacije svih učesnika i naravno na kraju smisao koji se ogleda u očiglednom zadovoljstvu svih, kako onih koji film kreiraju tako i onih koji ga gledaju. Ali, kako jedan prilično monoton događaj kao što je koncert pretvoriti u priču u film vrijedan pažnje i gledanja? Naravno, ovdje ne govorim o obožavaocima tog umjetnika ili izvođača koji će biti srećni kada ga samo vide kako otvara usta ili svirucka ili diriguje. Ne, ovdje govorimo o filmu kao nezavisnoj umjetnosti, pitamo se kako koncert napraviti zanimljivim i gledljivim, pored sve dobre muzike zbog koje je taj film napravljen.

„Talking Heads“ su jedan od meni najomiljenih bendova ili muzičkih opcija ikada. U vremenu kada su se pojavili bili su na prvi pogled samo još jedan u nizu novotalasnih noviteta, ali veoma neobičan i potpuno samosvojan projekat kako bismo to danas nazvali. Četvoro uštogljenih štrebera sa Istočne obale svira neki progresivno alternativni pravac u vremenu kada je muzika postala dosadna pa odjednom oživjela u obliku panka prije svega a potom i novog talasa. Moram da priznam da su došli do mog uha dosta kasno i to upravo sa živim albumom ali prethodnim „The name of this band is Talking Heads“. Pa čak i tada, sjećam se, najviše smo navijali pjesmu „Take me to the river“, pjesmu Ala Grina koju su oni odlično izvodili na koncertima, prije svega zahvaljujući Tini i njenom genijalnom basu. Naravno da sam imao prilike i prije toga da čujem intelektualno nevjerovatno bezobraznu pjesmu „Psycho Killer“ i još neke, ali činjenica jeste da sam ili smo propustili na vrijeme da čujemo njihova prva tri albuma, pa smo onda to sve dobro proučili sa ovim živim.

Neobičnost ovog benda je bila djevojka koja svira bas, i to je svima prvo zapadalo za oko. Uobičajeno je da djevojke pjevaju ili u najboljem slučaju da sviraju klavijature, što je nekako po mačo mjeri u redu, ali da svira bas, i to da ga svira tako da otkida, e to je već bilo čudo. Sitna mala simpatična plavušica Tina Weymouth je nevjerovatno vladala sa tim ogromnim instrumentom na sceni, činilo se ponekad da će da je pretegne svojom težinom i veličinom, ali je lijepa Tina uvijek pobjeđivala, prisilivši ga da iz sebe istisne najljepše note. Njen bas nije samo pratio, on je veoma često preuzimao odgovornost, što nije bilo ni malo lako pored uvijek energetski nezaustavljivog David-a Byrne-a. Pratiti njega, a povremeno mu i oduzimati malo od scenske magije nije jednostavno, ali je Tina to činila, skromno, gotovo nevidljivo ali uvijek sveprisutna.

Film počinje koracima Davida Byrn-a koji izlazi na potpuno praznu ogromnu scenu. Kako li je samo strašno bilo publici koja je kupila ulaznicu za koncert doći i vidjeti praznu scenu, kao da su prevareni, kao da su uzalud tu, ali… On izlazi onako mršav u bijelom odijelu koje se okreće oko njegovog tijela, nosi gitaru i kasetofon. Staje pred mikrofon i uključuje kasetofon koji počinje da mu daje ritam za neizbježni „Psycho Killer“. Ovo je očigledno njegova pjesma jer je on ne samo pjeva nego je i proživljava. Nervozno igra predstavljajući svog psihotičnog alter ega, dok scenografi u crnom lagano iza njega počinju da namještaju scenu. Oni iznose ozvučenja, miksete, binu iza bine i na bini, i sve se odvija lagano, neužurbunao ali neumitno. Nakon psihodelične pjesme na scenu izlazi Tina sa basom većim od nje ali ona ga čvrsto vaspitava da daje samo najljepše note i njih dvoje sami pjevaju „Heaven“. Ova pjesma umiruje prethodnu nervozu a scena se i dalje gradi iza njihovih leđa, ali to nikome ne smeta, pogotovo ne njima dvoma koji sviraju i pjevaju svoju pjesmu. Na kraju pjesme na scenu izlazi i bubnjar Chris Frantz, ovaj čini se najveći štreber među njima, ko bi rekao da on tako dobro može da svira bubnjeve, i, žurka počinje. Na četvrtoj pjesmi se na sceni pojavljuje i gitarista Jerry Harrison i time je bend kompletan, ali ni to čini se nije dovoljno, svakom novom pjesmom na sceni se pored novih elemenata scene koja se gradi poput lego kocki pojavljuju novi i novi muzičari. Još jedan gitarista, dvije pjevačice kao prateći vokali, klavijaturista, perkusionista… Počinjete da se pitate gdje je kraj, a muzika postaje sve intenzivnija, življa i bogatija. Scena ne služi samo za izvođenje pjesama nego i za igru ali i za privatni mali teatar David-a Byrn-a koji uživajući u svojoj muzici skače, pleše, trči, diže tenziju kod svih na sceni pa to izgleda kao dobro uvježbana pozorišna predstava.

Kamere su sjajno postavljene, prate svaki korak izvođača, bilježe svaki i najmanji genijalni potez. Sve ovo sjajno režira Johnatan Demme, pa u kratkim kadrovima prati energiju koja se izlijeva na sceni. Posebna priča je svjetlo na sceni. Ono je očigledno veoma pažljivo osmišljeno kao igra sjenki, video i baner poruke iza scene, od vatromenta boja do crno bijele slike u igri sjenki. Ipak, poseban trenutak je kada scena odjednom bude osvijetljena samo jednom samostojećom lampom. Visokom i elegantnom lampom sa abažurom ispod koje Byrne prvo neuobičajeno mirno stoji i pjeva, ali ne drži ga mjesto, u jednom trenutku on počinje na sebi svojstven način i da igra sa tom lampom kao da je oživljava, pa se ona uvija i pada ali nikada ne padne do kraja.

Kako je ovo ipak koncert, a učesnici na sceni su veoma fizički aktivni, moraju po nekada i da se presvuku. I to je pažljivo, veoma pažljivo osmišljeno a film i priča teku i teku. Pred kraj koncerta na kratko odsutni David Byrne se vraća na scenu prvo kao ogromna sjenka a potom i kao kreatura u neprirodno velikom odijelu, očigledno posebno krojenom za ovu scenu. Ramena sakoa su duplo veća od normalnog, nogavice pantalona su vreće, sve je predimenzionirano na tom bijelom odijelu, dok on pjeva prigodnu pjesmu glumeći nešto između robota i vještačkog čovjeka.

Stop making sense ili prestani tražiti smisao je po mom mišljenu vrhunac rada ovog meni veoma dragog benda. Naravno, imali su oni i poslije neke dobre albume i pjesme, imali su još bezbroj dobrih koncerata ali mislim da je ovo sam vrhunac onoga što oni jesu bili. Za razliku od mnogih drugih manje vrijednih i umišljenih, oni su svoj rad jednostavno utihnuli, bez skandala i svađa bez neprekidnog pojavljuvanja u tabloidima, jednostavno su počeli da žive svoje živote daleko od očiju javnosti. Oni su svoju misiju imali i obavili su je. Ostali su dosljedni sebi, nevjerovatno dobri i umni stvaraoci, umjetnici.

Stop making sense, ne tražite smisao, samo uživajte u ovom sjajnom filmu!