SRCE OD ZLATA
o knjizi Miše Hrnjaka
Vjerujem da mnogima ovo ime ništa ne govori. A da sam ga nazvao punim imenom Miljenko, još manje bi zvonilo na poznato. Naravno, postoje i oni pasionirani obožavaoci koji se sjećaju njegovog imena (nadimka) jer oni znaju sve o tom bendu i tom vremenu.
Riječ je grupi ili bendu „Azra“ a Mišo Hrnjak je bio prvi i jedini basista te grupe. Oni malo manje skloni muzici će reći pa šta, običan basista, šta s tim. E pa, i nije tako kako se čini, a da bih to pojasnio malo, moraću ipak da se vratim na taj bend i to vrijeme kada nisu pjevali Singerice, Kajsijice i ostali nemušti i nerazumljivi, a muzika se pravila rukama, nogama, glasom i srcem, a ne semplovanjem kroz računare i AI.
Početak osamdesetih godina prošloga vijeka su opšte poznato najkreativniji period u istoriji svih naših „naroda i narodnosti“ pogotovo u muzici. Novi talas ili val je prvobitno zapljusnuo bivšu nam državu manjim cunamijem iz Slovenije pa se prelio preko Zagreba a u Beogradu je dočekan snažnim zagrljajem koji se uobličio u poplavu snažne nove muzike koja se i danas veoma rado sluša i pjeva. Previše bi mjesta zauzelo nabrajanje svih tih bendova i autora koji su najednom nicali na sve strane, ali jedan se svakako izdvajao i tada a i danas ima brojne vjerne fanove. AZRA!!!

Osnovan i kreiran od strane ajatolaha rock ‘n roll-a, mesije i proroka kako ga su ga skloni i danas neki nekritički shvatati, Branimira Johny-ja Štulića. Pjesnika, gitariste, pjevača i konstantnog pišača uz vjetar, čovjeka koji nikada nije prestajao nešto da traži, a da li je pronašao, to ne znamo i nikada nećemo saznati čini se. U dugoj potrazi za pravim sastavom benda, lutanjima i pokušajima, na kraju je imao sreću da naiđe na sjajnog bubnjara Borisa Leinera i mlađahnog Miljenka Mišu Hrnjaka na bas gitari. Ovaj trio je poživio nešto više od tri godine sa više od 300 koncerata širom bivše nam države Jugoslavije.
Johny tada ima oko 26, Leiner 22 a Mišo tek 19 godina. Velika razlika u tom vremenu kada su se stariji malo i poštovali. U svom stvaralačkom geniju Johny već tada ima gomile pjesama, mnogo više nego što će većina ikada stvoriti za čitav svoj vijek, i uporan je da ih sve objavi, ovdje i sada, bez čekanja. U te tri godine postojanja ovog benda oni objavljuju jednostruki, pa dvostruki album, potom trostruki pa opet dvostruki album. Ako me matematika još dobro služi to je 8 ploča ( a moguće je i da griješim, neka mi oproste zagriženi fanovi) a istovremno su konstantno na turneji. Pomenuh više od 300 koncerata u tri godine, lako je izračunati da je to jedan koncert na svaka 3-4 dana. Uprokos mladosti i neobičnoj energiji, moramo se zapitati kako su to izdržali, taj tempo. Istina, bilo je sesija sa po 5 ili 7 koncerata u nizu na jednome mjestu u toliko dana kao npr. u SKC Beograd ili Kulušić Zagreb, bilo je i matineja sa po dva koncerta u jednome danu. Ali, ako znamo a to je činjenica da je svaki njihov koncert trajao dva i po sata čiste muzike bez priče, zamajavanja, zajebancije i foliranja, ne nego samo muzika, pjesma za pjesmom, onda dođemo do nevjerovatnog broja časova sviranja i pjevanja. Kako su to uspjeli, to samo oni znaju!
Snimanja, putovanja, koncerti, ludnica od medija i lažnih menadžera, sve to je vjerovatno uticalo na raspad benda, udaljavanje i zasićenje. Johny nastavlja sa svojim muzičkim i inim potragama, Boris i Mišo se povlače, svaki u svoj sada već okrnjeni život. Zašto okrnjeni?
Nevjerovatna energija Novog talasa i ogromni rad su donijeli i popularnost, prepoznatljivost, a ni lova nije bila baš mala. Sve to nosi sa sobom izazove, pogotovo ako si tako mlad kao što je bio Mišo Hrnjak. O tome on i piše u svojoj autobiografiji.
Mišo nije pisac definitivno, kako jedan moj prijatelj reče u šali „on je ipak basista“, ali iskrenost koju nam daje je veličanstvena. Knjiga je podjeljena u dva dijela, na „Prvi život“ i „Moj drugi život.“ Prvi dio je napisan haotično, bez znakova interpunkcije, bez velikih slova, samo mala slova u vrtlogu pripovijedanja, što simbolizira haos koji je on osjećao u svojoj glavi tih godina. Na prosto prihvatanje i prepuštanje talasu koji ga je nosio dalje i dalje. Pomalo nemušto, a možda je i namjerno on opisuje sve te događaje kao niz kauzalnosti koje se nadovezuju, pa time i svoja lutanja i zablude a pogotovo one sa opijatima. Potpuno iskreno i sa kajanjem on opisuje ta vremena kada je umalo potpuno zastranio. Ima tu naravno i simpatičnih dogodovština, a meni posebno draga je ona sa izbacivanjem iz benda najmanje pet puta, i ponovnog vraćanja u bend. Iako Mišo za sebe i danas govori da je priučeni basista, ja se sa time ne bih složio. Njegov bas i danas odzvanja, i mislim da je njegov način sviranja uticao na mnoge tadašnje i buduće basiste. Kako sam reče trudio se da svira prstima a ne trzalicom da bi se folirao kako to zna da radi, on konstantno umanjuje svoj muzički značaj. Ipak ne mogu da se složim sa njim. Mislim da je Azri tada trebao baš njegov bas, kao i Borisov bubanj, a to što ga je svirao prstima, bilo je veoma simpatično uz skakutanje uokolo. Dragi Mišo, da si odsvirao samo „Pametne knjiške ljude“ svojim basom, bilo bi dovoljno, a odsvirao si mnoge koncerte sjajno, bez tvog basa i Borisovih udaraljki Johny ne bi imao šanse da svoje sjajne pjesme tako predstavi.
U današnjoj poplavi monografija o ovome bendu, kojima se jednostavno pokuša iscijediti još poneki novac iz suve drenovine, Mišina biografija nakon sličnog uratka Borisa Leinera je legitimno svjedočenje o tome vremenu i tom bendu, jer dolaze iz prve ruke, kao svjedočanstvo. Naravno da je svako ovakvo pisanije podložno i greškama usljed vremenskog jaza ali i ličnog shvatanja koja ne moraju biti u skladu sa svim onima oko tebe. Stoga ja ovaj prvi dio njegove biografije prihvatam kao legitiman i iskren. Johny se naravno neće složiti, ali, da li se on ikada usaglasio sa bilo kime?
Drugi dio knjige je napisan klasično, sa znakovima interpunkcije, velika mala slova i opštim pravopisnim pravilima. To je onaj dio života koji Mišo i danas živi, kada je pronašao svoj put i svrhu, pronašao mir i cilj. Život u komuni i religiji možda nije za svakoga, podređivanje humanitarnom radu i služenju drugima, jeste po malo intrigirajuće za bivšeg rokera i vagabunda, ali, možda to možemo gledati i kao plaćanje računa, kao kajanje i traženje oprosta za sve gluposti koje smo počinili tokom prethodnog života. Ja to bar tako shvatam i prihvatam, i drago mi je što mogu reći i nakon čitanja knjige kao i nakon bezbrojnih pjesama kojima me je uveseljavao, Mišo je dobar čovjek!
