NOVI PRIMITIVIZAM versus BOLIKURCIZAM
Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka u Sarajevu je nastao pokret ili bolje reći koncept Novog Primitivizma koji su autori ovog koncepta preveli na engleski jezik i sebe same nazivali New Primitivs, što je bio jedan čudan fenomen tog vremena.
Novi Primitivizam je bio prije svega muzički izraz, po zamisli ideologa ove ideje, ali se neminovno proširio i na video odnosno dobio je svoju ekranizaciju u obliku Top Liste Nadrealista, međutim to nije nipošto bio početak ovog koncepta ozbiljnog promišljanja društvene zbilje tog vremena kroz zajebanciju i provokaciju. Kako je sve počelo?
Početkom osamdesetih godina istog prošlog vijeka, Radio Sarajevo je bila prilično otvorena medijska kuća koja je i pored svih zakonodavaca ipak nekako uspjevala da okupi progresivne i inteligentne osobe. Jedan od njih je bio novinar Boro Kontić koji je nekim čudom, u raskoraku između utemeljenih staza medija uspio da ubaci grupu mladih, pametnih ali nadasve veoma bezobraznih ljudi koje je nekada čuo ili vidio kako se zajebavaju sa svim i svačim. Ubacio ih je u studio i dao svu slobodu da pričaju viceve, osmišljavaju scenarije i prave zabavne emisije na drugom programu istog radija. To je nakon kratkog vremena postala omiljena emisija koja se emitovala subotom prije podne (oko 10:30) u trajanju od petnaest minuta. Dakle samo 15 minuta programa koji je uspio da prodrma i iz drijemeža izbaci prosječnog mladog čovjeka u BiH. Primus, da li ste slušali, jesi li čuo, jesi li …. Anegdote koje su se dešavale u tih 15 minuta su prepričavane naredne sedmice a potom se sa nestrpljenjem čekala naredna subota, narednih 15 minuta dobre zabave.
Koncept emisije je bio prilično jednostavan i već viđen, ili bolje rečeno već slušan. Veoma je ličio na Monty Payton show, čuveni britanski TV serijal. Suština je bila da se na šaljiv i lokalno veoma autentičan način prokomentarišu događaji koje su svi znali, ali nisu mogli ili umjeli da ih na taj način obrade. Bilo je tu mnogih lokalizama, počevši od jezika pa do ljudi koji su šalama dobijali neke druge dimenzije. Kao primjer, opisaću samo jedan od tih skečeva. Nakon Sarajevske zimske Olimpijade se diglo dosta prašine protiv jednog ugostitelja koji je čuvenom Kirku Daglasu naplatio porciju ćevapa 100 dolara, što ovome nije bilo ni mnogo niti je obratio pažnju na to, ali… Čaršija kao čaršija počela je da priča o tome kao o sramotnom događaju koji je malo pomračio svu slavu i ugođaj koji je ostavljen u svijetu. Na suprot uobičajenom u Primusu su ovaj događaj opisali „direktno sa sjednice udruženja ugostitelja“, na kojoj su najoštrije protestvovali protiv te „male hostese izdajice“ koja je slučaj i prijavila i zbog kojeg se trač i desio. Naravno da su oni na sebi svojstven način sarkazmom branili alavog ugostitelja, i naravno da je sve rečeno u savršenom sarajevskom slengu sa puno ććććććććć suglasnika. Oni su se zvali, ta grupa mladih ljudi, Top Lista Nadrealista. Sami su sebi dali taj naziv koji je bio oksimoron značenja i metafora, ali je bio veoma zabavan i kao takav je i ostao.
Paralelno sa bavljenjem radijem, članovi Nadrealista, kako su ih ubrzo skraćeno zvali, su se bavili muzikom. Gotovo svi članovi ove grupe kreativnih mladih ljudi su bili članovi i lokalnih rock ‘n roll bendova koji će ubrzo postati veoma poznati u cijeloj tadašnjoj državi. Zabranjeno Pušenje prije svih, ali takođe i Crvena Jabuka, Elvis J Kurtovich band, Bombaj štampa, Kongres i mnogi drugi su bendovi koji su nicali kao gljive poslije kiše u kratkom vremenu na malom prostoru. I svi su svirali i snimali. Ipak, Zabranjeno Pušenje se izdvojilo kao najveći i najkomercijalniji od svih. U stvari, oni su bili najmanje komercijalni, ali se nekako sve poklopilo da ih dohvati i komercijalnost.
Njihov prvi album „Das ist Walter“ je bio čudan spoj lošeg zvuka usljed jevtine produkcije, energije koja je drmala pločom, konceptualnog naboja koji je kretao od prvih taktova kada ide replika iz filma „Valter brani Sarajevo“ u kojoj njemački oficir pokazuje grad i govori da je sve ovo Valter. Nećemo sada o bajkama scenariste Đorđa Lebovića kao ni o genijalnom režiseru Šibi Krvavcu koji su napravili sjajan film koji je u stvari bajka, izmišljena i potpuno istorijski netačna priča, ali tu priču su svi popušili i Bata Živojinović je postao heroj grada, Valter.
Ali kako su svi, ali apsolutno svi znali svaku repliku svaki kadar tog filma, članovi Pušenja su postavili njegov fragment na početak albuma jer su željeli da pokažu ko je u stvari Valter ili šta je u stvari Sarajevo tih dana. Nizale su se pjesme o lokalnim krimosima, taksistima, radnicima i rudarima, o lošim ljubavima i nekada lijepim ženama, o kinu u kojem se dešavaju čuda, ukratko oni su pjevali o tom vremenu u kojem su živjeli o onim stvarima koje su stavljane pod tepih. Oni su pjevali priče o ljudima! Nema sumnje da su oni željeli da sviraju punk, ali je to ispalo nekako drugačije. Istina, energija je bila tu, loš zvuk je bio tu, provokativni žestoki tekstovi, ali to nije bio punk, bar ne ono što znamo kao takav.
I tada se dešava da Goran Bregović izjavi da je „Novi Primitivizam jedini relevantni odgovor na punk“. Zašto je on ovo izjavio, taj master mind muzičkog marketinga i muzičke distribucije, teško je znati. Imao je on tako običaj da s vremena na vrijeme izbaci neku veoma bombastičnu rečenicu koja se mjesecima nakon toga kotrljala i valjala, ali pošto su momci iz Pušenja i Primitivsi su i njega znali da dokače svojim oštrim stavovima, pa je njegova izjava zazvučala kao iskrena i autentična.
Naravno, nakon svake Bregovićeve izjave su se dešavale lavine komentara i kontra argumenata, tako je bilo i sa ovom. Naši prijatelji „z dežele“ su posebno bili ojeđeni smatrajući da je tapija na punk u njihovim rukama, a usput braneći i riječku sabraću, uglavnom nesmiljeno osuđujući tu izjavu. To je dobrim dijelom i bio razlog da je tokom vremena Pušenje bio ne tako popularan bend u Deželi. Suprotno tome su bili veoma dobro prihvaćeni u Beogradu, Rijeci i mngoim drugim mjestima.
Ipak, riječi velikog menadžera rock ‘n roll-a su ostale i zalijepile se. Pušenje je postalo ime, a njihov koncept Novog Primitivizma je dobilo prostor i značaj. Ovaj koncept je bio zajebancija koja se direktno nadograđivala na Top Listu Nadrealista, ali ni malo naivan koncept. Kažu lako je biti katolik u Rimu, isto tako je bilo lako biti punk-er u Ljubljani ili Rijeci, ali kako biti to isto u Sarajevu, Zenici ili bilo kom drugom gradu u BiH u to vrijeme??? Obući na sebe trošnu kožnu jaknu sa mnogo ziherica i bedževa, ošišati se na veoma kratko i biti bučan i revolucionaran, ovdje se lako, čak i veoma lako moglo pretvoriti u žestoke batine od strane malo ali samo malo konzervativnijih članova društva iste generacije. „Štaš ti ovdje da glumiš, jes ti to neki panker matere ti, ćuj ga vidi beđeva vidi ziherica, da ti malo nos probushim…. vid ga kako se ošišo, jes ti to tuberan il tifusar“.
E o tome su pjevali i pričali Primitivci, ali su ih slušali samo ako pričaju zajebancije, šale, viceve. Ono, o žestokim jebenim tipovima iz tvorza, ili narodnjacima po kafanama, ili malo iskrenije priče o našoj bližoj i daljoj istoriji kao slučaj Maršala u Rijeci, i već si na ledu, ili u nekom kanalu prebijen od onih koji i ne vole toliko brzi put u svjetliju budućnost. Ljepše im je ovdje i sada, u ovoj izmaglici koju dobro poznaju, pa zar opet nešto novo a uče….
Novi Primitivizam je dakle koncept koji su osmislili mladi ljudi tog vremena, ne mnogo njih, svjesno se zajebavajući sa filozofskim konceptima koji su dali pečat svijetu. Oni su željeli da ukažu na nešto, a sasvim slučajno ili ne u isto vrijeme su se počele dešavati slične manifestacije u književnosti, slikarstvu ili scenskim umjetnostima. Duh običnog čovjeka je isplivavao na površinu, sva njegova stremljenja, strahovi i zablude… Zablude su i propast ovog koncepta jer od previše slobode se čini da slobodu sam nekako izgubiš. Ovaj bend je napravio drugi album koji je bio mnogo bolji od prethodnog, ali sa mukom. Grijeh „crknutog Maršala“ ih je pratio u mejnstrimu ali je to bendu dalo veće mogućnosti. Ipak, treći album je bio prekretnica, ali čini se i razlaz sa Primitivizmom kao konceptom. Njihove kratke pjesme-priče se pretvaraju u mnogo duže i složenije, istina opet o istim ljudima sa margine, ali ovo je već priča Bruce Springsteen-a i Tom Petty-ja, a Johny Cash je otišao u legendu sa prvim albumom, sa Valterom.
Primitivizam je ugasio sam sebe, iako se priča sa Top Listom Nadrealista tek nastavljala na TV-u i bila je više nego uspješna, ali grijeh ili pošast primitivizma nije mogla biti savladana. Uskoro je došao rat, a pravi primitivci su preuzeli sve u svoje ruke, a oni, Novi Primitivci su mogli samo da se zgledaju i izuste „pa zar vam nismo govorili“.
Danas se Novi Primitivci svađaju oko autorskih honorara, oko toga šta je i da li je neko od njih izrekao. Ostarili su, a njihov koncept je odavno već zaboravljen i zanemaren, jer primitivizam je pobijedio, a i oni su se sa tim pomirili.
Nakon rata ili ratova, rock ‘n roll se teško probijao na površinu. I danas ga gotovo i nema, ili se samo u tragovima osjeti. Mijenjanje stilova, drugačiji pristupi i harmonije su sve pomjerili, nekako se desilo da je ponovo u Sarajevu došlo do neke manje promjene, odnosno do nastanka nekih bendova. Nije to ni čudno, najveći grad, glavni grad, veliki uneverzitet (dok nisu i manji gradovi počeli praviti svoje) pa je bilo sasvim prirodno da se kritična muzička masa počne ukazivati baš tu, mada su narodnjaci, pop-narodnjaci, meki i tvrđi narodnjaci i sve mekši pop koji je sve bliži narodnjacima preuzeli sva moguća tržišta i muzičke tokove. Nekim čudom, ili proviđenjem ili jednostavno talentom pojavila su se dva benda, prvo Letu štuke a potom i Dubioza kolektiv koji su se izdvojili od ostalih takođe dobrih ali ne tako originalnih ideja i stilova.
Oba benda za razliku od prethodno opisanih Primitivsa, umjesto osoba opisuju procese. Prethodnici su opisivanjem osoba mislili da mogu pojasniti i predočiti društvo, ali to nije išlo, možda su baš zbog toga ovi nasljednici obratili pažnju na procese, a oni nikako nisu bili svijetli i veseli. Prelazak sa socijalizma na kapitalizam, nacionalni zanosi i zablude, kriminal i bogaćenje, sve su to široke teme za obradu i opisivanje današnjeg društva. Mi živimo u zanimljivom vremenu, ne dao bog živjeti u zanimljivim vremenima! Štuke su nekako komornije, mračnije, nakon slušanja njihovih pjesama vam se ne živi više koliko su depresivno iskrene i tačne. Ali su to sjajne pjesme sjajnog benda.
Dubioza je opet drugačija. Oni su neformalni, veseli na izgled, razigrani. Njihove pjesme su često brze poskočice koje vas tjeraju na igru i pored veoma ozbiljnih riječi koje se čuju iza ili ispred muzike. Oni čak imaju i svoju uniformu koja liči na sportsku, ali nije, ona je samo njihova žuto-crna i stoga su i vizuelno veoma prepoznatljivi.
Tokom vremena su oni napravili mnnoge dobre pjesme sa porukom, ali malo udaljenom i ne toliko prikrivenom koliko porukom koju je trebalo razumjeti ili čak naslutiti. Za razliku od kolega iz Štuka koji su npr. u pjesmi Minimalizam brutalno iskreni i kritični, Dubioza to radi nekako mekše i zabavnije. Možda upravo stoga jer se na taj način pjesma dalje čuje, ostaje u slušaocima. Ali, sada su „izbacili“, jer kod njih se uvijek tako dešava da pjesmu izbace kao kroz prozor ili kao neku krpu iz starog ormara, pjesmu pod nazivom „Bolikurcizam“. E, o njoj hoćemo da pričamo i raspravljamo.
Sama pjesma je lagana, gotovo balada u mekom rege ritmu gdje je pored vokala dominantna akustična gitara sa primjesama sevdaha u dodatku odsviranom harmonikom, pjevljiva i na prvo slušanje dopadljiva, ostaje u uhu. Pjesma je lijepa, ali tekst je problematičan iako sjajno harmonizovan u melodiju. Dosljedno stilu Dubioze tekst je jednostavan, klizi ali i te kako ukazuje najosnovnije probleme danas.
Svako ko je pročitao bar jedan moj tekst ili knjigu zna da ne volim vulgarnosti i primitivno psovanje, a sada pišem upravo o tome, o frazi ili uobičajenoj sintaksi u našem jeziku koja se sočno i vrlo često iskazuje kao „Boli me kurac“. Iako ja reagujem na pjesmu tog naslova moram da kažem da ne smatram uopšte vulgarnim ovaj naslov jer je to uobičajena sintaksa kod nas ma kako se mi trudili da to ne vidimo ili skrivali pod tepih naše uobičajeno ponašanje i izražavanje. Pored toga, kada se malo detaljnije pogleda sav kulturološki naplavak na našim javnim RTV servisima, onda ova fraza zvuči veoma benigno, jer čini mi se da još samo nismo gledali rektalne i vaginalne preglede u tzv muzičkim spotovima i rijaliti programima. Moram da priznam da me pomalo plaši da neću sada dati ideju nekom nadobudnom režiseru spotova, ali me ipak tješi da takvi ne čitaju ono što ja pišem, pa ću zato ipak ostaviti ovaj komentar.
Sama narodska fraza zvuči blesavo, jer bilo šta da boli nije dobro, a kada polni organ boli onda to nikako nije dobro i vuče na neku gadnu zarazu koju smo dobili nekritičkim korištenjem istoga. Ali, kako je to izraz koji je široko ušao u narodne mase, prihvatićemo ga kao takvoga i raspravljati o pjesmi a ne o narodnom blagu koje tretira polne i druge bolesti.
Nisam mogao da odolim a da ne upitam A.I. za mišljenje o značenju ove fraze. A.I. mi je odmah odgovorila ovako:
„The phrase “Boli me kurac” is a colloquial expression in Serbian or other Balkan languages that translates to “I don’t care” or “It doesn’t matter to me” in English. It is often used to indicate indifference or a lack of concern about something. The literal translation involves a vulgar term, so it’s considered informal and somewhat crude.“
A.I. kaže: „indifference or a lack of concern about something“ dakle „ravnodušnost ili nedostatak brige o nečemu“… ja bih dodao još i APATIJA koja se osjeća u pjesmi, nemogućnost promjene na bolje, odustajanje, nesvrstavanje i predaja.
Empirizam, humanizam, stoicizam, pesimizam, platonizam, pozitivizam, modernizam, idealizam, ateizam, relativizam, skepticizam, materijalizam, sufizam, hegelizam, neonehilizam, zapadna filozofija….. sve to pada u vodu ovdje i sada, pa nam ostaje čini se samo bolikurcizam.
Poruka ove pjesme je mnogo dublja i oštrija nego se čini na prvi pogled i slušanje, jer nakon bolikurcizma ne preostaje mnogo odgovora ili opcija.
- Jedna je povlačenje jedinke, potpuno i neumitno sve do depresije i konačnog kraja.
- Druga je i zdvajanje i neslaganje sa opštim i uobičajenim procesima, bijeg i nestanak u nekoj drugoj dimenziji današnjeg svijeta.
Obje opcije nisu dobre i vode ka umanjivanju i nestanku sadašnje biomase Balkana, ili u prevodu, već nas je mnogo manje a izgledno je da će nas biti još manje sve do konačnog nestanka koji i nije tako daleko.
Iako je ovo samo naziv jedne pjesme, ipak je ova fraza prilično provokativna šala sa novom filozofskom školom iliti konceptom koji ponovo dolazi iz Sarajeva. Tvorci Primitivizma su svjesno željeli provokaciju u obliku lafo neke filozofske škole zajebancije koju su davali apriori. Dubioza ima čini mi se mnogo inteligentniji pristup, ne trude se da promovišu nikakvu školu ili koncept, oni djeluju aposteriori, oni djeluju nakon svega, analizom procesa koji su nam se desili i koji nam se dešavaju, oni bukvalno opisuju ono što vide, ne predviđaju oni govore o procesima za razliku od Primitivizma koji je govorio o ljudima.
Dodatno treba reći da Novi Primitivizam nije imao širinu i dubinu, iliti univerzalnost. Najdalje koliko je mogao da dobaci jeste možda Visoko ili Kakanj, jer su i tako ti manji gradovi skoro pa živjeli u Sarajevu. Do Zenice nije imao šanse da dobaci pogotovo poslije pjesme Zenica blues, ali i tako to nije bio opšte prihvaćen koncept jer je ponekada isiljeni žargon i sleng parao uši. Naravno, u Beogradu je to bilo prihvaćeno kao oblik zajebancije i dobra šala, geg, vic, ali ništa više od toga.
Bolikurcizam je nasuprot tome mnogo dublji i univerzalniji. On nije šala i vic, on je gorka ironija, autocinizam i beznađe. Činjenica jeste da je u našoj „zemlji čuda“ ova pjesma zaista nastala i našla svoje uporište, ali, ako je prenesemo u bilo koji dio bivše nam države ona će zaista naći svoje poklonike u toj novoj vrsti filozofskog promišljanja „jebe mi se za sve, a šta ja tu sad mogu da uradim, jer sve je otišlo u kurac“. Šta više, kako stvari stoje danas u svijetu, vrlo moguće čak i izvjesno je da bi se ovaj filozofski pravac, ako ga takvim prihvatimo, veoma lako mogao zamisliti u USA, u VB, Francuskoj, Italiji itd.. Dakle u mnogo razvijenijim i naprednijim državama koje takođe imaju potrebu za bolikurcizmom.
Iako oni to sasvim sigurno ne žele, nisam siguran da Dubioza feat prijatelji, neće nesvjesno i ne želeći stvoriti pokret ili koncept Bolikurcizma, koji je antiteza samome sebi, koji se bori ne boreći se, koji se brani odustajući, koji se smješta ne svrstavajući se… Ovo sasvim sigurno podsjeća na jednog velikogmalog čovjeka i njegovu borbu, ali čini se da nema drugoga puta, jer oni koji bi trebalo da slušaju, shvate i prihvate, to ne vide, ne žele da vide, ne mogu da prihvate, a čak i da žele nisu sposobni da procesuiraju ove ideje. Oni će i dalje kriviti neke druge zato što nam ne ide, zato što mladi odlaze, zato što se krunimo i nestajemo.
Jedina utjeha ostaje slušati…..
BLKRCZM lyrics
by Dubioza Kolektiv
feat. Dino Šaran, Fadil Buturović
Cijeli dan sjedim sam
Gledam grad vječno mlad
A debeo ‘lad jer ja vježbam
Bolikurcizam
Listam socijalne mreže
Loše vijesti same bježe
Biti rahat je turcizam
A u prevodu je
Bolikurcizam
Bolikurcizam
Moje noge u lavoru
Isto ko da sam na moru
Brate najbolji turizam ti je
Bolikurcizam
Dok ne pojavi se žena neka
Lijepa i bogata
Za kafu dvije marke
Daće mama i tata
Bolikurcizam
Bolikurcizam
Ne treba mi horoskop
Yoga ni Budizam
Moja filozofija je
Bolikurcizam
Kažu posla ima
Ko hoće da radi
Neka fala, ja ću ostat’ kući
Muda da ‘ladim
Pijem kafu dvije čuke
I slušam Letu štuke
To je minimalizam
A mеni je bolikurcizam
Ne može mi biti dobro
Ako nijе svima
Da završimo pjesmu
Fali rima
Bolikurcizam
Ne trebam ja zastave
Ni patriotizam
Moja filozofija je
Bolikurcizam
Kažu posla ima
Ko hoće da radi
Neka fala, ja ću ostat’ kući
Muda da ‘ladim
Muda da ‘ladim
Muda da ‘ladim
Preuzeto sa: matchlyric.com