Mračni princ jugoslovenske književnosti
Prije nego počnem govoriti bilo šta o temi iz naslova, moram da se osvrnem na odrednicu „jugoslovenska književnost“. Savršeno svjestan kakve samo konotacije mogu da se izvuku iz nečega potpuno dobronamjerno i benigno rečenog, moram da se ogradim svojom ličnom definicijom jugoslovenskih književnika. Dakle, ne želim da raspravljam o jeziku ili jezicima, o narativima ili uticajima ili bilo kojoj drugoj površnoj ili dubokoumnoj i slobodno odabranoj odrednici, ja ću da ustvrdim da su jugoslovenski književnici svi oni koji su živjeli i stvarali u vremenu postojanja te države u dva navrata, sasvim nebitno šta su oni o toj državi mislili i kako su je zamišljali, ali jesu stvarali i objavljivali svoja djela u okviru te kulturne sredine omeđene državotvornim diskursom koji se nazivao Jugoslavijom. Takav je upravo bio Vitomil Zupan, vjerovatno ponajbolji književni izdanak najsjevernije republike Jugoslavije iliti Slovenije.
Iako rođen 1914. godine, dakle četiri godine prije nastanka te države, svo njegovo vaspitanje i odrastanje je vezano za ovu državu, Jugoslaviju. Tako da je on nesumnjivo jugoslovenski pisac baš kao što su to bili Pekić, Kiš, Krleža, Desnica, Popović, Selimović, Andrić i mnogi drugi. Odrednica ka nacionalnoj slovenskoj književnosti naravno da stoji jer je on kao Slovenac pisao na svom maternjem jeziku, ali ukupno gledano on jeste posljedica kulturnog okruženja te velike države, baš kao što su i mnogi sportisti nakon raspada te državne zajednice još dugo vukli pridjev jugoslovenskih kao posljedicu tadašnje škole košarke ili nekog drugog sporta. U književnosti je opet nešto drugo, ona se tako lako i tako rado podijelila na nacionalne književnosti zaboravljajući uticaje, škole i kulturološke tradicije koje je imala.
Današnje generacije čitalaca teško da znaju za Zupana, upravo je to i razlog ovog mojeg osvrta i prisjećanja na jednog sjajnog pisca koji je u jugoslovenskom prostoru zaboravljen pa čak i u njegovoj rodnoj Sloveniji malo čitan, mada ima neki kultni status nedodirljivog za komentare ali teško čitljivog, jer današnji čitaoci traže nešto easy to read easy to digest štivo, a za Zupana trebate imati malo hrabrosti i mnogo intelektualne radoznalosti.
Pobunjenik, lutalica, ženskaroš, vječiti nesmirnik je imao sukobe sa svim vlastima sa kojima je bio u dodiru. Kao učenik gimnazije a potom i student aktivno je učestvovao u svim tada naprednim ljevičarskim pokretima i protestima. Tokom drugog rata od početka je član Osvobodilne fronte Slovenije ili partizanskog pokreta. Ranjavan, teško obolijevan od tuberkoloze ipak je nekako izdržao i živ dočekao kraj rata. Počinje relativno miran život, ali ga đavo ne pušta, jezik i slobodno srce ne dopuštaju da miruje, da ćuti. „Pa zar sam se zbog ovoga borio?“ Nakon rezolucije Informbiroa 1948. kada se hapse svi nepravovjerni i on biva hapšen i suđen, ali ne kao većina „za izdaju i naklonost ka istoku odnosno ka SSSR-a“ nego upravo u skladu sa njegovom naravi i temperamentom, on je hapšen i osuđen kao „prozapadni element“. Dakle, potpuno obrnuto, nije ni moglo biti drugačije u njegovom slučaju.
Boemski život, pijanstva i kurvanja, bi mu možda i oprostili, ali dug jezik i „vrijeđanje rukovodstva“ u kafani, polupijan ali svjestan šta čini, to nisu mogli da mu oproste. Osuđen je na 18 godina teške robije, od čega je odležao 7. Malo li je?!? U zatvoru biva specijalno tretiran, često po samicama, potpuno izdvojen i sa svim mogućim zabranama i pogotovo sa njemu najtežom zabranom pisanja. Usput su mu pored svih pakosluka i torture podmetnuli njemu tako dragu tuberkolozu, koju je jedva i sa mukom ipak preživio, u inat njima, što mu je i bio slogan i životno geslo. U inat i uz nos svima! Nakon „pomilovanja“ izlazi iz zatvora kao duh, ali neslomljen i živ. U inat, završava studij građevinskog fakulteta koji je upisao još prije rata, da bi diplomu bacio u najudaljeniji ugao, nikada se ne baveći tom profesijom. Postaje i ostaje pisac po profesiji, sa stigmom zatvorenika, vagabunda, pišača uz vjetar koji ne spada ni u jedan prihvatljivi oblik ponašanja „jednog urednog građanina“. Pobunjenik, kome ni sve revolucije šezdesetih nisu ni do koljena, jedino bi se možda sa Če Gevarom našao tu negdje, možda bar na pola puta.
Ipak, i pored svih zabrana i negativnog ugleda u društvu snalažljiv i dobar pisac uspijeva da se probije prvo scenarijima za film a potom i romanima. Nekako uvijek uspijeva da živi na visokoj nozi, ili bar održava privid toga. Dendi na prvi pogled, u skupim odijelima i crvenim cipelama od krokodilske kože šeta se Ljubljanom kao da traži đavla i dalje, u inat svima. Svoj raspusni način života nije odbacivao, ostao mu je vijeran do kraja.
Zupan je sjajan pisac koji vlada rečenicom besprijekornim stilom. On je pjesnik takođe, najmanje 6000 stihova piše tajno u zatvoru, ali taj svoj pjesnički dar ne rasipa u prozi. On je tu na drugom terenu, koncizan i jasan, po potrebi teksta i erudita i narator, pripovjedač koji vas vodi u njegove skrivene snove i realne slike. Rado flertuje sa psihologijom i filozofijom, ali ne zamara ne folira se svojim znanjem i čitanošću, on samo prenosi svoje oglede na već viđeno. Služi se provjerenim, ne izmišlja nego pripovjeda ono što je vidio, čuo, osjetio. Dakle, on je totalni pisac, on svoje romane proživljava a tek potom ih oblikuje u književna djela. Njegove teme su duboko u njegovom ličnom životu, mada ne piše autobiografije, nego donosi slike i crtice iz njemu već viđenog.
Seksualnost je njegova stalna tema od koje ne odstupa u bilo kojim uslovima jer jednostavno, ona je po njemu sastavni dio života od kojeg se ne može pobjeći. Način na koji je on obrađivao ovu temu se najblaže rečeno može pojasniti kao stvaran, realan, doživljen. On ne bježi od lirske verzije žene kojoj se ponekada prikrada čak i sa malom dozom patetike trenutno zaljubljenog muškarca koji u ženi vidi samo objekt, a Zupan je vječito trenutno zaljubljeni mačo koji leti s cvijeta na cvijet. Iako on ne insistira na mačizmu, ne pominje ga nikada, on to jeste. Bivši bokser, mornar, tvrdi momak, revolucionar, borac, kavgadžija. On je prototip mačo muškarca, ali kao što rekoh ne insistira na tome, to se samo usput može zaključiti, mada, u kasnijem životu mu se zaista desila tragedija da je jedna od njegovih ljubavnica izvršila samoubistvo zbog njega.
Ne znam, nije mi poznato, koliko se neko bavio povezanošću Zupanovog pisanja sa djelom Henrija Milera, ali moram da pomenem sličnost ali samo kao ideju a ne kao stil ili podudaranje. Zupan je mlađi, i to dobrih dvadesetak godina, putevi su im se ukrstili, makar i neznano u Parizu, gdje je Miler živio tridesetih godina a Zupan proputovavao u svojim lutanjima. Da li ga je čitao, ne znam, poznavao sasvim sigurno nije, ali tu slobodu pisanja o čulnom dijelu svijeta dijele obojica, i to veoma duboko. Istina, Zupan je grublji, četvrtastiji. Miler je nježniji, nenaviknut na grubosti Zupanovog kova. Ipak, pišu obojica iskreno svako iz svog ugla, nezavisno i vjerovatno bez ikakvog uticaja jedan na drugoga. Jednostavno, vremena koja su živjeli su ih rodila i stvorila takvima. A pomalo i slučajan raspored zvijezda na rođenju.
Tokom osamdesetih godina se kod nas pojavio Bukovski. Mnogi su ga upravo zavoljeli zbog neobične iskrenosti i seksualne otvorenosti koja kod nas (ali i mnogo šire) nije imala pandana, mislilo se. Ali, mnogi i nisu znali ni čuli za Vitomila Zupana, Mračnog princa jugoslovenske književnosti. Da li zbog nagle popularnosti Bukovskog, i Zupanova djela počinju da se štampaju diljem bivše nam države. Nažalost, i ta popularnost kratko traje jer samo tri godine nakon njegove smrti 1987. kreće raspad bivše nam države a time i raspad kulturološkog okvira u kojem smo živjeli. Zupan je brzo zaboravljen, čak i u svojoj deželi, gdje, kako rekoh, ima neki kultni status, ali ništa više od toga. On je za života dobio dosta nagrada a tek pred kraj i tu famoznu Prešernovu nagradu. Čini mi se da bi bilo dobro kada bi se ustanovila i Zupanova nagrada, ali samo za mlade i hrabre pisce, koji se ne boje života kakav god da je, makar i težak mučan bio. Opet, pitanje se samo nameće, da li takvih pisaca danas ima? Pada mi na pamet misao da zaslužuje i neki spomenik. Ali, plašim se da bi onakav nesmirnik kakav je bio, ustao iz groba, srušio ga sve uz najgore bosanske psovke, da im nikada više ne padne takvo neko sranje na pamet.
Zupan je bio netipični Slovenac, potpuno izvan bilo kog stereotipa o Slovencima. Možda je takav morao da bude da bi bio tako dobar pisac, a možda se iz njegovog pisanja izrodio takav temperament. Ili je to samo raspored zvijezda. Ogroman ego, fizički korpulentan, svađalica i kavgadžija, nesmirnik i lutalica, divlji temperament a ipak sjajan pisac i čini se i dobar i plemenit čovjek.
Na kraju mala anegdota iz njegovog burnog života. Razlozi zbog kojeg je osuđen i odležao sedam godina teške robije su brojni, potpuno asocijalno ponašanje nakon četiri godine borbe u partizanima, ali pored svih grijeha koje je imao, jedan se najviše isticao i taj mu nikada nisu zaboravili. Naime, ispunjeni teškim prezirom prema svojim dojučerašnjim drugovima iz šume koji su postali visoki rukovodioci, u jednom od svojih pijanstava a nakon Rezolucije Informbiroa, on i njegov prijatelj prof. Pirjevec su telefonom zvali svoje bivše drugove i savjetovali ih da bježe preko granice jer je Tito već pobjegao. Oni su se smijali na glas svojim vicevima i okrutnim šalama, ali onima kojima su iste bile namijenjene to nije bilo smiješno.
Menuet za gitaru, Levitan, Igra sa đavolovim repom, Klement…. su samo neki od njegovih sjajnih romana. Menuet sasvim sigurno najpoznatiji njegov roman, u Sloveniji je snimljen i film po ovom romanu. Scenaristi su bili sam Zupan i Živojin Pavlović, koji je naravno i režirao ovaj film, jer teško da bi se ko drugi i usudio da pravi film po romanu Vitomila Zupana.
Budite hrabri pa iskušajte jednog nesmirnika kakav je bio Mračni princ jugoslovenske književnosti, ako niste do sada, a ako jeste čitali Zupana, ponovite, nećete se pokajati.