MALI VELIKI ČOVJEK
Dastin Hofman (Dustin Hoffman) je oduvijek izgledao mnogo mlađe od svojih godina, pa i danas kada ima već 88, ne izgleda tako. Da li je to zbog zdravog života ili DNK (ili kako se narodski kaže, dobra japija) teško je reći. Možda ga je upravo ta mladolikost i sputala pa je prve uloge počeo da dobija kada je imao već 30 godina, možda, ali sasvim je sigurno da njegov prvi veliki film Diplomac (imao je jednu manju ulogu u jednom filmu prije tog) donosi novog sjajnog glumca na scenu. Iako je u Diplomcu glumio znatno mlađu osobu od svojih tada već 30 godina, on u filmu bukvalno izgleda kao tinejdžer kojeg i glumi. Malo je poznato da on nije bio prva opcija za ovu ulogu, ali režiser i producenti su se srećom odlučili za Dastina a sve ostalo je poslije toga legenda. Film je napravio veliki uspjeh, pogotovo jer je kršio tadašnje američke tabue a nezaboravnu muziku su upriličili Simon and Garfunkel. Ko još ne zna za Mrs. Robinson i Sound of Silence.
Bio je to sjajan početak jedne karijere, iako je apatiji skloni Hoffman već počeo da se žali svojim prijateljima da Holivud želi visokog i lijepog WASP glumca a ne sitnog i omalenog Jevrejina. On je svoju priliku čekao i dočekao, te je objeručke prihvatio sjajnom prezentacijom mladog i pogubljenog Bena. Mora se priznati da je njegova frustriranost imala svoje uporište, jer Dastin Hofman se ni po čemu se nije izdvajao od gomile drugih glumaca, osim po svom raskošnom talentu, ali talent je veoma teško dokazati kada vam se ne ukazuje prilika, a pogotovo kada su uloge pisane za visoke, lijepe i zgodne glumce. Srećom po njega, ali i po nas filmofile, kraj šezdesetih je obilježen velikom revolucijom u kulturi SAD. Hipi pokret je znatno dublje uticao na društvo a na kulturu pogotovo, nego što se to činilo u prvom trenutku. Književnost, muzika, slikarstvo su se preobrazili, a onda posljedično i film. Bilo je sve više kritičkih i umjetničkih filmova, a za tako nešto je Mali Veliki Čovjek bio stvoren.
Već dvije godine iza Diplomca on snima Ponoćnog kauboja sa Jonom Vojtom (Jon Voight), sjajan film o dvojici prijatelja sa samog dna društva o ljudima sa krajnje margine. Priča o onome čega se Amerika stidi, a i te kako to postoji. Tragična sudbina dvojice luzera koji maštaju velike snove. I tada dolazi film iz naslova ovog teksta Mali Veliki Čovjek. Ime koje je glavni lik, Hofman, dobio od američkih domorodaca (užasan i pogrešan naziv Indijanci nećemo koristiti) jednostavno jer je bio tako tačan. Hofman je visok 165 santimetara, i to nije uopšte suvišan podatak, takođe ima i uređenu manu u obliku kraće desne noge. Za sebe nikada nije mislio da je lijep ili ne daj bože zgodan, ali je vjerovao u ono što ima u sebi.
Ova uloga je sjajna, velika uloga koju je on maestralno usvojio i predstavio publici. On glumi dječaka od 17 godina ali i istu osobu sa skoro 100 godina. Prolazi razne faze odrastanja i društvene zbilje Amerike u XIX vijeku, ili ono što Holivud voli zvati vrijeme Divljeg Zapada. Umjetnička sloboda je bila otključana pa sa njome i priča o ljudskim pravima, a Amerika je trebala suočavanje sa sobom. Iste te 1970. godine je snimljen i film Plavi vojnik (Soldier Blue) za koga se i danas smatra da je najbrutalniji ali i takođe najiskreniji film o američkim domorocima koji su bespoštedno uništavani i uništeni. Slučaj ili ne, ali Mali Veliki Čovjek je na istom fonu, mada ne tako brutalan, snimljen je više kao parodija na sve filmove o Divljem Zapadu, ali je i te kako prisutuna mračna strana američke istorije iako uvijena u savršeni sarkazam i ironiju. Naš Mali veliki čovjek je ulogu odigrao maestralno, tu nema više ništa da se doda.
Iako se nakon Diplomca pretpostavljalo da će on da se ugnijezi u neku od lukrativnih Holivudskih niša, on je nastavio da bira i birka uloge po svom unutrašnjem glasu, naredni su bili Psi od Slame (Straw Dogs) i Leptir (Papillon). Namjerno preskačem neke uloge, biram one koje su meni značajne, valjda smijem jer ovo je ipak moja strana. Lično mislim da su ove uloge i ovi filmovi veliki i značajni stoga ih pominjem. Svaka od ovih uloga je nosila veoma teške izazove, ali naš Mali veliki čovjek takve uloge jedino i želi, i stoga ide dalje. Svakom narednom ulogom, svakim novim filmom on postaje sve veći i značajniji. Svi predsjednikovi ljudi, Maratonac, Kramer protiv Kramera, Tutsi, Kišni čovjek…. Ne vrijedi nabrajati dalje, tako je mnogo mnogo sjajnih filmova u kojima je ostavio neizbrisiv trag, ovaj Veliki Mali Čovjek.
Istovremeno, i pored popularnosti i dokazane veličine on ostaje daleko od očiju javnosti, ne eksponira se, ne drami po medijima, nema ga jednostavno. On ostaje veliki u tišini svoje privatnosti, a ono što misli i ima da kaže on to čini u svojim filmovima.
Nerijetko, pozajmljuje glas u animiranim filmovima, pa se čak i u nekim takvim novim ostvarenjima i pojavljuje, kao npr. u Kuki, da oraspoloži malo i dječicu koju tako voli.
Brojne su uloge tokom karijere Dastina Hofmana. Svoj talent je iskušavao u raznim žanrovima, a čini se u komedijama najradije, ali to su bile reklo bi se malo intelektualnije izvedbe, sa mnogo ironije i samokritike. Iako skroman i nenametljiv u svakom filmu u kojem je na bilo koji način učestvovao donosio je veliku ozbiljnost, kao da je film od trenutka kada se on pojavi u njemu postaje ono nešto.
Još uvijek je aktivan, snima, ali kao i uvijek pedantno bira i birka filmove po svojoj mjeri i uloge u kojima još uvijek ima šta da kaže. Istina, već odavno on bira uloge koje nisu tako glavne, više je kao druga ili treća violina u orkestru, prema raspodjeli uloga. Ali time nije izgubio ništa od svoje originalnosti i univerzalnosti, jednostavno počeo je da bude oslonac drugima umjesto da on nosi sav teret filma na svojoj ulozi. I to mu je išlo sjajno, prosto jer on je i dalje nenametljiv i skromni čovjek, glumac kakav se rijetko dešava. Mali Veliki Čovjek-Dastin Hofman!