KOMEDIJA za ODRASTANJE

Onomad sam, ne tako davno, pozvan kao gost da pogledam ovu predstavu u DIS teatru u Banjaluci. Bila je to prva postpremijerna izvedba, što je za mene bilo dobro, jer ne volim premijere a ni predpremijere. Učesnici obično budu malčice nervozni u iščekivanju reakcije publike, a sav onaj ogromni rad i trud koji su uložili ugrožen je eventualnom namćorastom publikom iliti ne daj Bože nekim nakrivo nasađenim kritičarem. Ipak, kako mi i nemamo mnogo kritičara koji redovno prate kulturna dešavanja, osim ako im se za to ne plati, a kako je naša preostala pozorišna publika dobrano prorijeđena (kao i građanstvo) realno je očekivati da na ovakvu predstavu dođe dobronamjeran, pozorišta željan publikum. I tako je i bilo, čak i na toj prvoj post premijeri.

Prvo što me je privuklo jeste napomena da je to burleska, dakle parodirana komedija koja preuveličava realna događanja. Odmah nakon toga i upozorenje za RODITELJSKU PAŽNJU 15+. Moram priznati da sam podigao desnu obrvu u vis kada sam to pročitao. Od kako se to upozorenje koristi na našim TV servisima kao obaveza koju su nam opet neki stranci uveli (sram ih bilo) konstantno pratim derogiranje tog upozorenja pa ga ukrštam sa nekim drugim vijestima i čini mi se prilično besmislenim, šta više, potpuno izlišnim. Kada neko počasti veoma maloljetnu djecu koja su uz to ometena u razvoju nekim Smokvicama Kajsijicama koje pored nemuštog mucanja za koje one misle da je pjesma a što je u stvari PR kriminogenog okruženja, onda zaista nema dalje. Pored toga, na našim javnim servisima i to u prajm tajmu se emituju tzv. serije koje redovno imaju tu oznaku ili upozorenje roditeljske pažnje, najčešće sa brojem 12+, ponekada i čak 10+.

U tim serijama ili serijalima se sasvim normalno dešavaju scene eksplicitnog seksa, nerijetko i silovanja, sasvim normalno se koriste psovke, i to one najtvrđe i najbrutalnije u potpunom odsustvu konteksta. Nisam puritanac zaista, naš jezik je sočan ali psovka i brutalna riječ nije i ne može biti sama sebi dovoljna, ona se desi ponekada, ali mora da ima smisao. U našim prajm tajmovima (kako dražesna anglikansa sintaksa koju mi obožajemo) je to postalo sasvim normalno. O uživanju narkotika na tim istim kanalima ne treba ni trošiti riječi. Toliko smo obučeni gledajući ove serijale da nam zaista ne bi trebala poduka nekog lokalnog dilera kako se to aplicira recimo kokain, heroin ili bilo koja druga opijatska supstanca. Ponekada mi se čini da su glavni sponzori tih serijala upravo veliki trgovci ovom robom koji dobijaju sjajan marketing za male pare, te reklamiraju svoju robu u prajm tajmu nacionanih televizija.

Iako dobro poznajem kreatora ove drame Novicu Bogdanovića i čini mi se da znam način na koji promišlja o društvu i pozorištu, na trenutak sam bio malčice zabrinut. Ako oni u prajm tajmu sa oznakom 12+ prikazuju ono, šta li će Novica ovdje dostaviti sa oznakom 15+???

Naravno da sam bio zaludno zabrinut, Novica Bogdanović i DIS teatar su u potpunosti ispoštovali društvenu odgovornost, etičnost, moral i dignitet pozorišta, i ja bih takođe stavio tu oznaku. Ovo je drama ili komedija o odrastanju, ali svakako nije drama za djecu.

Neki nikada ne odrastu, čak i kada ostare ili čak i kada dođu do kraja svoga puta. Ali ne govorim ja kao ni drama o vječitim sanjalicama koje nose dijete u duši, nego upravo obrnuto, govorimo o onima koji u bjesomučnoj trci za skupljanjem igračaka, sličica fudbalera, pobjeda i trka ka svojim avionima kamionima, svojim stanovima, apartmanima, vilama, bankovnim računima, skupim predmetima na rukama i oko vrata, skrivenim trezorima i čime sve još ne, zaborave ko su i šta su, zaborave da su obični i smrtni i da će im prije ili kasnije doći kraj, a sve te igračke koje su tako pasionirano skupljali tokom svog života će ukrasti neko drugi ili će jednostavno pasti u zaborav. Tokom trke zaborave da su ljudi da su osobe. E, njima je posvećena ova drama, jer nikada nije kasno odrasti i postati osoba, čovjek! I stoga, ja oznaku 15+ doživljavam kao poziv tim i takvim da dođu i pogledaju ovu dramu.

Drama je osmišljena i izvedena na moderan, inventivan i vrckav način. Scenografija je jednostavna ali veoma kreativna. Meni su se veoma dopala dva rama u sredini scene u kojima sjede dvije protagonistkinje na početku ali i povremeno tokom predstave. Kao dvije slike ili dvije lutke u izlogu, ali kako one glume odnosno predstavljaju dvije koleginice glumice, scena se uklapa i dolazi na svoje. Više scenografije ovoj drami ne treba, ona se na ovaj način može izvesti bilo gdje, čak i na ulici ili nekom kafiću ili bilo kojoj ljudskoj sceni. Dvije mlade i sjajne glumice koje su jedine protagonistkinje ove drame su Anja Banjac i Jelena Lena Marković, ovo je abecednim redom navedeno jer njih dvije jesu istovremeno jedine i glavne uloge, iako svojom sjajnom izvedbom one stvaraju privid postojanja još nekih karaktera u drami koji su tu, ali ih mi trenutno ne vidimo.

Učinilo mi se da su Anja i Jelena na početku bile malo stegnute, ili je namjera režisera upravo bila ta, a potom, kako drama odmiče one se zagrijavaju i razigravaju, one počinju da se igraju i da nam donose magiju pozorišta. One tumače dvije odrasle žene koje su došle u situaciju da savjetuju svoju kćerku, tinejdžerku, o svim problemima odrastanja, bar onog dijela koji je njima jasan i koji je njima bio problematičan. Naravno da generacijska razlika čini svoje, naravno da ona, ta tinejdžerka ima svoje probleme koje one ne vide, ali neki problemi su univerzalni nikada ne zastarjevaju. U tom trenutku se čini da drama klizi u kliše, ali samo prividno, jer tada dolazi do prave igre do pravog teatra. One počinju da igraju sebe odnosno neke druge osobe iz svojih bivših života, sve one uloge koje su ostavile iza sebe. Naravno da se gledalac zapitkuje kako su to njih dvije majke, kako to da žive zajedno, kako to da se vole i mrze istovremeno. Ali, zato drama jeste izazov, zato pozorište jeste magija a svaki gledalac ima privilegiju da dramu shvati na svoj način prema emocijama koje im ona dozove.

Odličan tekst i još bolja realizacija sve to stavljaju na svoje mjesto. Anja i Jelena ili Jelena i Anja svakim trenutkom kojim drama odmiče sve suverenije ovladavaju scenom, koriste sve alate koje im pozorište nudi a ponajviše svoju sjajnu kreaciju. One se prihvataju mikrofona, one silaze u publiku, ali ne reda radi, one simpatično i nepretenciozno uvlače publiku u dramu koja najednom shvata da i sama glumi i da jeste pozorište koje se odvija tu oko njih. Na trenutak pred kraj drame, publika pomisli da ovo traje već veoma dugo, da je predstava prešla zadani okvir, ali kada se kraj ipak desi ona žali što predstava ne traje još i još…

Pred ovim mladim glumicama stoji nesumljivo sjajna glumačka budućnost, one su talenti kojih mi nekako uvijek imamo, ali je pitanje da li ih zaslužujemo svojim odnosom. Ova predstava treba da se gleda i gledaće se. Ako vam je daleko Banjaluka, znam ih, doći će oni do vas. A tada kada dođu, ne propustite ih, pogledajte, povedite svoje maloljetno tinejdžersko dijete, pronađite dijete u sebi, zaboravite avione i kamione, skupe ručne satove i ogrlice, vozila i nekretnine…. bar na jedno veče. Provedite jedno veče u pozorištu, uživajte u njemu.