GHANDI
Jedna knjiga
jedan film.
Već sam pisao na temu knjiga-film, šta je bolje i da li je bolje. Ovo se odnosi na filmove koji su snimani prema knjizi. Najčešći rezultat je bio u korist knjige, ali ne nužno jer je bilo i takvih ekscesa da režiser nije bio slavoljubiv pa nije ništa mijenjao u odnosu na knjigu, što je najbolji pristup po mom mišljenju.
U ovom slučaju se ne radi o takvom iskustvu, režiser filma je uzeo knjigu kao predložak ali je stvorio potpuno novi scenario koji se jeste oslanjao na knjigu ali samo kao putokaz. Smisleno i pametno jer istini za volju ne znam za režisera koji bi ovako duboku iskrenu i filozofsku knjigu mogao pretočiti u film. Stoga ćemo prvo o knjizi, jednoj od onih koje su me duboko zamislile.
„Gandi-autobiografija – priča o mojim eksperimentima sa istinom“
Zaista nemam namjeru da ovdje objašnjavam i pojašnjavam ko je bio ovaj čovjek. Ako ste iole obrazovani morate znati bar osnosvne podatke, a ako ste rođeni u generaciji Z, pa guglajte jer to biste morali znati jednoga dana.
Teško je naći osobu tokom zadnja dva vijeka veće važnosti i snage duha, nekoga ko je toliko toga učino za druge. Ali šta je ostalo za njega samoga? Prema sopstvenom priznanju u predgovoru knjige, na ovu ideju su ga nagnali njegovi vjerni saradnici koji su ga uporno nagovarali da piše svoju autobiografiju. Ali, bilo je i drugih saradnika koji su ga od tog posla odgovarali jer to nikako nije bilo u skladu sa indijskom tradicijom i filozofijom koja isključuje bilo kakav oblik sujete i ega, promovišući skromnost i nevidljivost u javnosti. Dalje su tumačili da je to zapadnjačka ujdurma i da su oni, zapadnjaci skloni izlivima samodopadnosti koja se potom kao otrov razlijeva u sujetu i laž. Srećom po nas zagovornici prvotne ideje su pobijedili čak i ogromnu Gandijevu skromnost, jer su tvrdili da to nije samo njegova autobiografija nego i dokument vremena koje je promovisalo veličanstvenu borbu za nezavisnost nenasilnim putem, prvi i jedini puta u istoriji svih civilizacija. Ipak se Gandi odlučuje da napiše tu knjigu ali kao hroniku u časopisu koji je objavljivao i za koji je bio obavezan (samome sebi) da napiše jedan članak nedeljno. Na kraju se skupilo toliko materijala za jednu poveliku knjigu od preko 500 stranica. Hvala mu na tome!
Ovo je knjiga koja se lako čita, ali vas nervira konstantno. Skromnost, samopožrtvovanje, samokritika su toliki da nerijetko čitajući ovu sjajnu knjigu osjetite ujede nekakve ljutnje, zašto nije učino drugačije, zašto je toliko smotan i skroman, zašto je toliko tvrdoglav i bandoglav?
Nevjerovatna količina žrtvovanja, ispunjavanja obećanja i zavjeta, i uprkos svemu rad i rad, i opet rad i posvećenost cilju. Kada sve ovo pročitate, a očigledno je da je autor više nego iskren, ispuni vas divljenje i čuđenje. Kako je sve to što je učino uspio da učini?
Sam naslov o eksperimentima sa istinom je veoma tačan opis onoga što slijedi u knjizi. On govori da i pored vaspitanja, tradicije, vjerovanja čovjek mora da radi na samome sebi čitav život, da se preispituje i nadograđuje, a eksperimetni, pa zar čitav život nije eksperiment. Kao potpuno iskrena osoba Gandi se ne plaši da pomene svoje greške i zablude, šta više, mnogo ih više pominje nego svoje pobjede koje redovno unižava i obezvređuje, da govori o banalnim stvarima koje su ga mučile tokom života a koje su uz pravilno promišljanje postajele čvrst i nepokolebljiv karakter.
Kao rođeni vegetarijanac jer u njegovoj religiji je to dogma, on eksperimentiše sa dijetom, iskušava, istina na negativne nagovore meso. Ali, on ne propovijeda vegetarijanstvo iako mu je veoma sklon, nego jednostavno kaže: „Meso mi ne prija.“ On eksperimentiše i sa drugim religijama, ali pametno i veoma iskreno kaže: „Ja ne poznajem dovoljno svoju religiju da bih mogao reći da ona ne valja.“ Dakle, iz ova dva mala primjera se može vidjeti da on nije klerik iako je veoma religiozan, nego je duboko posvećeni duhovnik koji ispituje i preipituje sebe i svijet oko sebe. Za života su mu još dali nadimak ili svetovno ime Mahatma, što otprilike znači sveti čovjek ili veliki mudrac. On se na to ime nikada nije obazirao, šta više insistirao je da ga se ne pominje, jer on je jednostavno Gandi, običan čovjek velikog cilja i stremljenja, najviših stremljenja, on želi postati savršeni oblik života nenasilan i pravičan. Svjestan je da je to cilj koji ne može ostvariti u potpunosti, ali važan je put i stremljenje.
Svaka autobiografija mora da bude iskrena u potpunosti ako se već neko poduhvati tog posla, a ova je više nego iskrena, prepuna dilema i raskrsnica na koje svako od nas nailazi a osoba poput njega pogotovo. Uspjela autobigrafija jeste ovakvo djelo koje nema zadrške, iako, ponoviću, na momente budi ljutnju i nerviranje kod čitaoca zbog siline skromnosti i potčinjavanja drugima. Gandi je bio sluga svom narodu a ne mudrac, on se potčinio svima oko sebe na taj način ih tjerajući da čine dobro.
„Ghandi“ – film
Ričard Atenboro (Richard Attenborough) je glumac i režiser starije generacije. Moram da priznam da su mi neke njegove uloge malčice smetale jer je imao neku vrstu patetične ekspresije u pojedinim filmovima, ali svakako jedan od važnijih britanskih glumaca tokom 50-tih i 60-tih godina prošlog vijeka. Kada je počeo svoju karijeru režisera vrlo brzo se moglo zaključiti da je sklon velikim temama, između ostalog film kao što je „Nedostižni most“, u kojem on i te kako kritikuje vladu i vojni vrh Britanije u Drugom svjetskom ratu. Nepotrebno žrtvovanje ljudi radi male slave nadobudnih generala.
Pa i pored takvih otvorenih stavova, ne malo iznenađenje je bila pojava filma „Ghandi“ iz 1982. godine, o čovjeku za koga je vrijedilo mišljenje da je uništio Britansku Imperiju, dakle o nekome ko je najveći neprijatelj njegove domovine.
Duboko sam ubijeđen da je Atenboro pažljivo pročitao Gandijevu autobigrafiju nekoliko puta prije nego se usudio da počne snimanje ovog filma. U saradnji sa svojim oprobanim saradnikom scenaristom Džonom Brilijem stvorio je sjajan scenario (vjerujem da je i sam veoma učestvovao u kreaciji scenarija) i krenuo u avanturu. Veliku sreću i pored svog ogromnog rada i talenta je imao što je tada postojao glumac poput Bena Kingslija koji je tada imao 38 godina, dakle savršeno mlad da tumači mladog Gandija, i savršeno dobar i posvećen glumac koji je sa malo šminke i uz pomoć ogromnog žrtvovanja mogao da predstavi Gandija sa skoro 80 godina.
Nije slučajno da film počinje kada je Gandi već zrela osoba i odlazi u Južnu Afriku kao advokat, i gdje se suočava sa velikim neprijatnostima uzrokovanim rasizmom. Atenboro je bio ostrašćeni borac za prava čovjeka a tada je segregacija u Južnoj Africi bila pojam za neslobode i tiraniju. Sve ostalo je posljedica sjajne režije, nevjerovatne glumačke ekspresije i posvećenosti cilju, da se što vjerodostojnije predstavi život ovog velikog čovjeka. Sama činjenica da je za završnu scenu Gandijeve sahrane angažovano 300 000 statista govori koliko je posvećenosti uneseno u ovaj film, ali, i koliko je legenda o tom malom rastom ali ogromnom čovjeku i dalje trajala trideset i nešto godina nakon njegove smrti.
Gandi nije bio političar, on je bio otac nacije sa velikim ožiljkom na duši jer tu istu naciju rastrganu vjerskim fanatizmima nije uspio sačuvati u cjelosti. Formiranje država Pakistan i Bangladeš kojima se Indija pocijepala na tri države je bio njegov poraz i živa rana. Kao veoma religiozan i vjeran, on se trudio ne samo da istraži svoju religiju nego i sve ostale sa kojima je bio u dodiru, Džainizam, Budizam, Islam, Sikizam, Hrišćanstvo. Ipak, na kraju čak ni njegova dobrota i samoprijegor nisu pomogli da se utišaju i smire vatre vjerskih fanatizama sa svih strana. Istina, u jednoj kratkoj rečenici on jeste rekao: „Ako vidite dvije ribe da se svađaju, pogledajte dobro u okolo, mora da se neki Britanac krije iza nekog kamena“. Ovo bi bilo dobro naravoučenije i nama i svim našim narodima i religijama.
Gandi je bio veliki, a njegovo djelo neprevaziđeno, pročitajte knjigu, pogledajte film.