AMADEUS – drugi dio

priča o talentu, ljubomori, mržnji

Ostatak filma (koji treba pogledati iznova, iako se meni neda, nekako ne mogu, iako često dobre filmove pogledam po nekoliko puta) ide ka tragediji. Ljubomora i zavist se pretvaraju u patološku mržnju. Salijeri upravlja Mocartom i od veselog dječaka pravi mračnjaka. On i tada komponuje, možda svoje najbolje djelo, svoju posmrtnu muziku, svoj Rekvijem. Salijeriju to nije dosta, on želi da ga uništi kao i njegovu muziku koju obožava. Na kraju ga i ubija.

Kako je u vrijeme Mocartove smrti vladala epidemija kuge u Beču, on je sahranjem ili bačen u masovnu grobnicu, tako da nema svoje grobno mjesto svoje obilježje. Ali iza njega je ostala sva ta divna muzika, a Salijeri, da se nije desio film o Amadeusu, niko se ne bi sjećao tog kompozitora i njegove muzike. Ostaće zapamćen samo kao ubica Božijeg djeteta. 

Njegovu ulogu u filmu je savršeno odigrao F. Mari Ejbraham (F. Murray Abraham) za koju je dobio i Oskara za glavnu mušku ulogu, ulogu Mocarta je takođe sjajno ostvario Tom Hals (Tom Hulce) ali Oskar se nažalost nije mogao podijeliti, iako je Ejbraham to predlagao i želio. Činilo mu se to kao ponovno ubijanje Mocarta, kao da je Salijeri ponovo pobijedio, ali, drugi su tako odlučili.

Ovo je suština ovog filma, ona koja je na površini, međutim ubijeđen sam da je Forman, pa i Šafer prije njega želio da stvori još jednu dimenziju, još jedan osvrt u ovom slojevitom umjetničkom ostvarenju. Podsjetimo se da je Forman morao da napusti svoju zemlju iz političkih razloga, Šafer nije, ali se sasvim sigurno susretao sa gomilom problema u toku svog stvaranja, makar i u tako razvijenoj zemlji kao što je Velika Britanija. Niko nije imun na sujetu, ljubomoru, zavist. A oni koji odlučuju o tome šta je dobro a šta nije, postoje svuda. Umjetnički miljenici politike ili salonski umjetnici, kritičari, urednici i mnogi drugi oko njih.  

Cinici kažu da su kritičari neuspješni umjetnici, bez talenta da stvaraju ali imaju bogom dani talent da prepoznaju veliku umjetnost, baš kao Salijeri. Istovremeno imaju ogromnu moć da upravljaju procesima, da osude ili pohvale, da unište ili stvore. Velika je to odgovornost! Istovremeno, kada neko postane salonski umjetnik to mu daje velika prava i moć, stabilne prihode i uticaj, ali i odgovornost prema onima koji su mu to omogućili. Tada se dešava da ta osoba gubi svoju oštricu, svoj stav, svoju nezavisnost, pa čak i ako je bila dobra u tome što radi nekada, od tog trenutka postaje neplodna i suva. Baš kao Salijeri.

Zamislimo fiktivnu ili alternativnu istorijsku mogućnost da je Salijeri onako oduševljen Mocartovim stvaranjem, podržao i pomagao ga, pa čak pomalo i usmjeravao. Kakva bi se još čuda desila u muzici tog vremena, da je taj isti mali Amadeus mogao da stvara neopterećen egzistencijalnim problemima, da je mogao bez ikakve zadrške da postavlja na scenu nove i nove opere, koncerte, recitale… On je i tako napravio revoluciju u muzici tokom svog kratkotrajnog života, ali da se desio ovaj hipotetički scenario, on bi muziku potpuno preobrazio i reformisao, a Salijeri bi bio pamćen ka Mecena i zaštitnik umjetnosti. Ali, avaj, ne može nesretni čovjek protiv sebe, nego da stremi ka uništenju umjesto ka ljepoti i životu.

Naravno da Salijeriji i danas postoje, kao i uvijek što jesu. Naravno da se neki manji Mocarti uporno bore i stvaraju, a neki drugi ih uporno sputavaju i uništavaju. Ali, ima i suprotnih primjera, dobrih i plemenitih. Navešću samo dva, ali to ne znači da su oni usamljeni.

Borislav Mihajlović Mihiz (Irig, 17. oktobar 1922 – Beograd, 15.decembar 1997) bio je književni kritičar, književnik, dramaturg, scenarista, esejista, putopisac, pjesnik, dramski pisac i polemičar. Ovako stoji u Vikipediji. Takođe je navedeno da je sarađivao sa mnogom našim piscima tog vremena kao što su bili Andrić, Selimović, Ćopić, Kiš i mnogi drugi, da je uticao na njihov rad. To znači da im je pomagao savjetima ali i guranjem njihovih neobjavljenih djela.

Posebno zanimljiva i veoma značajna saradnja je bila sa Borislavom Pekićem. Njemu je uređivao romane, a prije svih Zlatno runo. Prema priznanju Pekićeve supruge, mnogo godina poslije, Mihiz je „skratio“ ili izbacio velike dijelove Runa, nakon čega je Pekić imao veliku moralnu dilemu da li uopšte više da nastavi sa radom. Srećom, nakon neprospavane noći nastavili su saradnju i ovo djelo je postalo jedno od najvećih u srpskoj literaturi. Mihiz je bio majstor da prepozna suštinu i da se skoncentriše na nju, tako je iz Pekićevog romana „izvukao“ pozorišnu predstavu, a pored nje su zajedno radili i na Korešpondenciji. Nije on sarađivao samo sa Pekićem, on je kako su ga mnogi opisali bio „dobri duh“ svih pisaca, ali i svih plemenitih stvaralaca tog vremena. Ipak, ostao je uvijek u sjeni, iako ga je svuda bilo.

Maksvel Perkins (Maxwell Perkins) (20. septembar 1884. – 17. jun. 1947.)  je bio američki književni urednik poznat po tome što je otkrio Ernesta Hemingveja, F. Skota Ficdžeralda, Majdžori Rovlings i Tomasa Vulfa. Takođe podaci iz Vikipedije.

Pored ovih nabrojanih on je sarađivao sa brojnim drugim piscima, pomažući im ili uređujući njihova djela. Ali, ipak najpoznatija i vjerovatno najteža saradnja je bila sa Tomasom Vulfom, koji je bio žestok skriboman, zatrpavajući Perkinsa rukopisima. Postoji urbana legenda da mu je Perkins „isjekao“ 90 000 riječi iz prvog rukopisa, pa čak i promjenio naslov. Na kraju su dobili veliki roman „Pogledaj svoj dom Anđele“. Ova zanimljiva borba između njih dvojice je i filmovizovana u dobrom ostvarenju Genije. Kada sam gledao taj film, pomislio sam da će biti malo dosadan jer će govoriti o nekom genijalnom piscu, i zaista, ispočetka sve vuče ka tome. Na kraju shvatite da su režiser  i scenarista filma Majkl Grandaž (Michael Grandage)  i Džon Logan (John Logan) upravo podigli spomenik Perkinsu, i da su na njega mislili kada su film nazvali Genije.

Mihiz i Perkins su svjetlo i vodilja, uputa kako se može ako se hoće, želi i voli.