A Complete Unknown
Sve češće nam dolaze filmovi o pop-rock zvijezdama ne tako davnih vremena. Skoro svake godine po jedan ili čak dva filma. Prošle godine se desio, čini mi se onaj loši film o velikom čovjeku Bobu Marliju, pa prije toga još jedan i još i još… Jednostavno, ovo je pored Marvela postala finansijska opsesija Holivuda da iskoriste bar još male tragove slave, te zarade još pokoji dolar na nekada velikim ljudima koji su ili preminuli ili su stidljivo još uvijek polu živi.
U oba slučaja Holivud ima win-win situaciju, jer ako su teme filma preminule onda imaju posla sa njihovim alavim nasljednicima koji gledaju da ušićare još neku kintu, a ako je kao u ovom slučaju riječ o još uvijek živom protagonisti filma, onda je još lakše, jer su to redom starije osobe kojima se još lakše prišunjati u spokoj koji žive.
Prema tvrdnjama autora filma Bob Dylan je aktivno učestvovao u kreiranju scenarija za ovaj film. Hmmm, ma hajte molim vas…. Sami priznaju da je on bio veoma angažovan u kreiranju dijaloga likova, što mi je na neki način razumljivo s obzirom da se radi o osobama koje više nisu žive ili čak i da jesu Dylan prema njima ima veliko poštovanje. Ovo implicira da je sam Dylan imao veliki impact na sam scenario, što je, mora se priznati veoma velika hipokrizija samih autora filma. Ako je dobro mi smo to dobro uradili a ako je loše, pa jebiga sam on je to tražio. Dakle, pozicija sa dispozicijom, iliti rezervni položaj, opet win-win situacija.
Lično veoma volim i cijenim ovog čovjeka! Još u srednjoj školi sam nosio majicu sa njegovim likom. Istina, nisam ga uvijek razumijevao ali tokom vremena sam naučio veoma dobro ko je i šta je ON. Da li je trebalo uopšte napraviti film o njemu? DA! Apsolutno jeste trebalo! Vidite, kada su napravljeni filmovi o mnogo manje značajnim ličnostima pop kulture, onda je o njemu trebalo i te kako napraviti film, ali dobar film.
Čini mi se, a možda i griješim, da je ovaj serijal počeo Miloš Forman praveći film o Mocartu (pisao sam o tome pa ne bih da se ponavljam) a da su poslije toga prvo stidljivo a poslije sve manje počele da se redaju storije o poznatim pjevačima, pjesnicima, sviračima itd… Jedan od prvih u tom nizu nisam mogao dugo da smislim, iako je govorio o meni omiljenom bendu The Doors. Ali, kako je Val Kilmer glumio glavnu ulogu nekako nisam mogao da se suočim sa tim filmom. Plašio sam se da mi ne razori sve iluzije, valjda, ili ne znam zašto, jer jednostavno ne podnosim tog glumca. Ipak, desilo se čudo, taj film je bio jedan odličan primjer kako se pravi mini filmska biografija jednog lika, u ovom slučaju Džima Morisona. Na svoju žalost, morao sam da skinem kapu ovom dripcu Kilmeru, bio je sjajan moram da priznam u toj ulozi. (Žao mi je što tako govorim sada kad nije više sa nama, ali sam zaista tako mislio tada.) Mada, film je režirao veliki Oliver Stone, pa nije ni čudno da je to ipak dobar film.
Potom su krenuli „serijali“ o znatnim i neznatnim likovima muzičke kulture još od pedestih pa na ovamo. Ne sjećam se da sam i jedan odgledao kako treba i sa uživanjem osim onog filma o Džoniju Kešu. Pored tog filma teško da sam i na jedan pao, makar u tom trenutku i mislio da „eto nije loš“. Tako je nažalost i ovaj put, samo sada je tragedija mnogo veća, jer torba sa uspomenama je znatno dublja.
Početak svakog dobrog filma, pisao sam o tome, jeste scenario. Ako je on loš, slaba vajda od režisera, glumaca, scenografije itd… U ovom slučaju, režiser se paćenik zaista trudio da od nečega od čega se ne pravi, pitu napravi, glumci su bili dobri pogotovo veliki Edvard Norton koji se zaista trudio da prokljuvi i odbrani svoju ulogu (očigledno i on veoma poštuje Dylan-a) ali slaba vajda od svega. Scenografija i kamera na nivou velike produkcije, sve je ok, ali jednostavno jalovo, veoma jalovo.
Kako život tako velike ličnosti staviti u film od dva sata ili malo manje? Teško. Ali je moguće ako sagledate sva njegova dostignuća, a u slučaju Boba Dylana sve njegove uticaje koje je ostvario tokom karijere. On nije objavio dva tri albuma i nestao nego je nastavio tokom pedeset godina da radi i stvara, pa kako to objediniti i filmovati?
Autori su se odlučili da se posvete njegovim prvim godinama, od trenutka kada je kao veoma mlad i potpuno nepoznat mladić došao do svog idola Vudija Gatrija da mu odsvira i otpjeva jednu pjesmu, što je ok, ali nije ok da taj isti Vudi Gatri nema film ili bar nešto što bi se moglo nazvati njegovom biografijom. A razlog je jednostavan, Vudi Gatri je bio najžešći kritičar društva i kapitalizma u USA, nisu ga voljeli pa ga ni danas ne mirišu uopšte.
Otuda i naslov filma A complete unknown što je stih jedne od najboljih Dylan-ovih pjesama Like a Rolling Stone. On tada jeste zaista bio nepoznat izvođač pa se autorima filma učinilo kao dobra metafora.
Nadalje oni razvijaju priču o naglom uspjehu momka sa sela u okvirima tadašnje američke folk muzike. Moram da pojasnim ovdje da je taj muzički pravac potpuno autohton, svirao se isključivo akustično uz pjevanje. Imao je brojne poštovaoce i smatrao se potpuno izvornom američkom muzikom koja se pomalo shvatala trubadurskom. Ok, to je u redu, Dylan je svirao i pjevao upravo to, ali se usudio da nakon nekog vremena uključi i električnu gitaru i eto skandala u folk muzici. Time se bavio režiser. Dakle po njemu je jedina pobuna, revolt revolucija koju je Dylan napravio je ta što se usudio svirati na električnoj gitari na Newport festivalu folk muzike. Kako bi to današnja djeca rekla „aj’ zdravo, niđe veze“…
Dodatno, režiser kao da je skoro izašao iz meksičkih sapunica, opisuje Dylan-ovu ljubavnu vezu sa Joan Baez. Ona je već etablirana zvijezda folk muzike, ali je Dylan šokira i privuče svojom muzikom te se oni nađu u vezi, koja nije opisana i dočarana kao takva nego kao eto neki flert za koji ni jedno ni drugo nemaju pojma zašto to u stvari rade. Dylan tada ima stalnu djevojku pa je ova afera sa Joan prevara što je za tadašnje pojmove u USA veliki grijeh, a pogotovo kod ljubitelja folk muzike. Ma, hajdete molim vas…
Privatni život svakako jeste zanimljiva priča kada se govori o tako velikim stvaraocima, ali bilo bi lijepo da tu priču shvatite i razvijete, da je ne držite na nivou sapunskih opera.
Dakle, prema ovom filmu, jedini Dylanov bunt je bio električna gitara, nema on nekih uticaja na druge. Film se završava pa bi neko neuk mogao pomisliti kako se on oženio i preselio negdje na Srednji Zapad gdje živi sretno i dugovječno, i naravno ne piša uz vjetar. Sve ono što Dylan nije, zaboga. Muzički uticaj koji je ovaj čovjek napravio na mnoge stvaraoce je ogroman, njegove pjesme su se nebrojeno puta prepjevavale i snimale na nove načine. Kako su se samo usudili da ne pokažu i prikažu Hendrix-ovu verziju All along the Watchtower koja je Dylana bukvalno zacementirala kao mesiju tadašnje nove generacije, i to baš u Hendrix-ovom izvođenju. O drugim pjesmama da i ne govorim.
Nije ovo prvi puta da su zajebali Dylana. Prije par godina su mu dali i Nobelovu nagradu za književnost. Bilo mi ga je žao tada. On, već stariji gospodin u ozbiljnim godinama treba da glumi ikebanu za neke ego trip folirante iz tog Nobelovog komiteta. Nagradu nije odbio ali nije ni išao da je preuzme, ignosrisao ju je, kao i ove tipove koji si umišljaju da su bogovi određujući kome će nagradu dati a kome neće.
On je sve velike nagrade zaslužio svojim djelom, ali ih je i dobio tokom godina, na svojim koncertima od svoje publike, drugo mu zaista nije trebalo i ne treba. Bob Dylan je veliki pjesnik i trubadur pop kulture, čovjek koji je svojim pjesmama inspirisao mnoge i dao im razlog da žive i stvaraju.
Naravno, i on je imao promašaje i lutanja, pokušaje glume ali je na vrijeme shvatio da je njegovo da pjeva, i činio je to dok god je mogao, pa i danas svira koncerte. Volio bih kada bi neko napravio zaista dobar film o njemu, ali i o mnogim drugim koji to zaslužuju, ali pravi film a ne holivudsku bajku namjenjenu dobroj zaradi. Valjda će i to da se desi. Do tada, ja imam svoje uspomene koje vrijede više od ovakvih sitnih projekata, jedna od njih je na slici ispod, album koji me je upoznao s njime, dobro to pamtim.
