SINNERMAN

Ovo je druga pjesma o kojoj sam želio da vam pričam kada sam govorio o dvije pjesme koje me dižu kada sam na dnu. Iako ova pjesma dolazi iz drugog muzičkog miljea i potpuno je različita od Soul Sacrafice, ipak je ovo dio iste kulture tako da ih gledam kao jedno i pored ozbiljnih razlika.

Sinnerman je grešnik, čista i neupitna parabola na duhovnu muziku iz koje je originalno došla. Naime tvorci ove pjesme su Les Bakster (Les Baxter) i Vil Holt (Will Holt) koji su je kreirali kao duhovnu ili gospel pjesmu koja bi se pjevala u crkvama ili crkvenim saborima u smislu osuđivanja onih nevjernih i grešnih koji će se naći pred konačnim sudom na sudnji dan. Ovo je česta tema duhovne muzike u Americi ali i šire. Pjesma je imala svoj put od početka pedesetih ali ne tako popularna i poznata sve dok je nije „preuzela“ i na svoj način aranžirala velika diva jazz muzike Nina Simone 1965. godine. E, o toj pjesmi ja želim da vam govorim, jer iako ona nije originalno njena, način na koji ju je ona otpjevala i odsvirala je čini samo njenom i posebnom kao što je to i ona bila.

Manje više je poznato da je Nina Simone bila malčice posebna i svoja, malo teškog karaktera koji i krasi one koji su svjesni svoje posebnosti i veličine. Dama sa neponovljivim glasom ali i veoma nadarena pijanistkinja, aranžer i kompozitor. Dakle, kompletna osoba u muzičkom svijetu koja nam je ostavila mnoge prelijepe pjesme. Iako prije svega jazz orijentacije, ona se nije libila da malčice odluta i u druge muzičke pravce, ili da neke pjesme iz drugih muzičkih pravaca obradi u svom specifičnom jazz maniru. Tako je bilo i sa ovom pjesmom koja će nju obilježiti ali i ovu pjesmu učiniti besmrtnom.

Ona je ovu pjesmu potpuno okrenula, od nje zadržavajući samo korijen i stihove, koje je često i sama mijenjala i dopunjavala, prosto ova pjesma je samo njena pa je od početnih 3,5 minuta nastala kompozicija od preko deset minuta a na koncertima se ona pretvarala u kreativnu ekploziju sa više od 12 minuta muzike. Nema sumnje da se ona sama pronašla u stihovima ove pjesme, ali je takođe pjevala i o mnogim drugim grijehovima koji su je mučili i razdirali. Nina je bila veoma aktivna u Građanskom pokretu za ljudska prava iliti pokretom za izjednačavanje prava američkih crnaca, što dovoljno govori o njenom porivu prema istini i pravdi koji se postepeno pretvarao u farsu i u mejnstrim šminku. Bježeći od surove stvarnosti ona je imala muziku da se njome izrazi i ukaže, barem onima koji mogu da je razumiju i onima koji žele da razumiju ono što ona pjeva i govori.

Pjesma počinje u brzom i zaraznom klavirskom solu koji se ponavlja gotovo do kraja pjesme u sve bržem ritmu. Ovdje je Nina pijanistkinja, virtuoz na dirkama preko kojih lete njeni prsti. Čini se da je to lako, bar kada gledate kako to ona čini, a da li je… melodija se širi i na druge članove orkestra ali klavir ostaje dominantan, melodija koju on donosi je u stvari ritam pjesme na koji se nadovezuje njen duboki alt. Ona pjeva o grešniku, o osobi koja je griješila čitav život a sada se eto našla pred konačnim sudom. Grešnik traži zaštitu, bježi i sklanja se ali zaklona nema gdje god bi pošao. Rijeka krvari, okean kuva, stijena se sklanja, niko ne čuva grešnika.  Nina ga pjesmom proziva, njen glas nije osvetničnki, prije bi se reklo da je pun bola i sažaljenja, ona i dalje pjeva povremeno podvriskujući svojim nazalnim dubokim glasom kao da plače. Klavir je sve brži, uporni ritam se ponavlja i ponavlja kako pjesma teče, onda naglo klavir staje a počinje kreativna improvizacija orkestra kojim bez sumnje upravlja Nina. Muzika postaje iskidana ritmovima koje donose dlanovi u kontra ritmu u odnosu na samu pjesmu, ali improvizacija ne bi bila to što jeste da ne slijedi osnovnu ideju pjesme kojoj se vraća nakom kratkih gitarskih soloa koji opet muzici daju novo značenje i pravac. Ipak se na kraju sve vraća u osnovni koncept, Nina nepogrešivo nastavlja svoj klavirski ples po dirkama ali to je tek polovina od deset minuta muzike, a čeka nas još i uživamo u tom iščekivanju onoga što će tek doći. Sada orkestar sve više dolazi do izražaja, sve češće jazz slide gitara svira isti rif kao i klavir, čuju se i duvači po malo, atmosfera je svakim taktom sve usijanija a Ninin glas plovi dalje sve snažnije pozivajući i dozivajući grešnike svih boja i rasa. Tipično za gospel, Nina počinje da doziva snagu, power, na šta joj orkestar odgovara istim. I to traje, kao neka vudu magija ili molitva ili jednostavno metafizička mantra, ona uvodi sebe i orkestar, ali i slušaoce u stanje opijenosti i muzičke meditacije. Sve do onog trenutka kada ona odlučuje da je dosta, i tada nastaje njena pjevačka solo dionica koja može da se nazove i plačem nad grešnikom i nad svima nama.

Iako je ova pjesma depresivna i uznemirujuća kada govorimo o tekstu ili stihovima koji se nižu, iako je zarazni ritam klavira nekako upozoravajuće dramatičan, ipak je ova pjesma puna optimizma koji uprkos svemu uspije da se provuče kroz melodiju a na kraju samo on i ostaje, optimizam i pored svega.

Nina Simone je bila diva prije svega, jer samo one mogu biti tako mušičave, kapriciozne, tvrdoglave, ljute i silne, divne i kreativne, plemenite i univerzalne. One donose pravu umjetnost svakim svojim gestom i notom koju otpjevaju ili odsviraju.

Napomena: klikom na sliku dobićete link na you tube kanal sa kompozicijom Sinnerman.