STARI KER
Već odavno mi stoji na desktopu početak ovog teksta koji sam želio da posvetim čovjeku čiji rad veoma poštujem i volim, a njega kao osobu sam oduvijek smatrao nekako bliskom a kako vrijeme prolazi, mogu slobodno reći i da mu se divim kao osobi i stvaraocu. Ipak, nekako mi je izmicao pristup, nisam bio siguran kako i sa koje strane da ga opišem, i na kraju, u njegovom stilu došlo je samo od sebe, da sa najjednostavnije strane opišem njega i svoj odnos prema njemu, upravo onako kakav je on, veliki Klint Istvud (Clint Eastwood).
Vjerovatno će se mnogi zapitati kako to da mu dajem takav nadimak ako volim njegov rad a kao čovjeku mu se divim, odgovor je jednostavan, vjerujem da bi i on sam za sebe isto rekao, a ja ovako „častim“ upravo one koje volim, zato i ostaje STARI KER, veliki čovjek filma, kakvih je danas sve manje.
Stari Ker je skoro napunio 96 godina (devedeset šest), namjerno to pišem brojem i slovima da ne dođe do zabune. Tim povodom je imao jedan škrti intervju za neke medije u kojem je najoštrije kritikovao današnji Holivud u kojem je on odrastao i naučio se poslu. Kratko, kako samo on umije, osudio je vječne rimejkove dobrih starijih filmova, koji su redovno katastrofalno loši filmovi, mislio je na rimejkove naravno. Zašto ponavljati nešto što je već snimljeno i to dobro snimljeno? Nedostatak rada i talenta, želja za što lakšim zaradama bez velikog truda. Isto je rekao i za već notorne filmove sa Marvelovim junacima, jednostavno bljak. Ovo bljak nije rekao on, ovo su moje riječi. I još je dodao da se sprema za snimanje novog filma???? Do kada? Pa vjerovatno dok ne postanem potpuno senilan, rekao je veliki Stari Ker.
On ne pomišlja na penziju na nerad, na vegetaciju u nekom hladu i čekanje smrti, on radi i želi da radi i dalje, i što je najbolje od svega on to radi sjajno i u ovim poznim godinama za koje on dokazuje da jesu samo broj, sve ostalo je volja i želja za stvaranjem. Ipak, ako se vratimo malo unazad na njegove početke i veoma dugu karijeru, vidjećemo da nije sve bilo tako sjajno i lako, možda je upravo zbog toga i stvorio sve ovo.
Njegovi počeci u Holivudu nisu bili obećavajući, nije dobijao kvalitetne uloge, sve se svodilo na otrcane vestern fraze pedesetih, a one velike uloge su bile rezervisane za odabrane i već etablirane zvijezde. Prekretnica za njegovu karijeru je odlazak u Italiju u veliki filmski studio Cinecita, u kojem je glumio nekoliko sporedenih uloga sa sinhronizovanim glasom, jer nije govorio Italijanski, a opet, tada je glasovna sinhronizacija bila u modi, čak su i u našim filmovima mijenjali glasove naših glumaca u neke druge, što je glupost ali kako rekoh i tadašnja filmska moda. Susret sa Serđom Leonom (Sergio Leone) je najbolje što mu se moglo desiti u tom trenutku. Serđo je bio perspektivan režiser sa velikim planovima a Klint je čini se bio ključ za njegove planove. Slijedi čuvena dolarska trilogija koja se završava sa filmom Dobar, loš, zao. Stvoren je novi žanr, špageti vestern. I pored malo ironičnog naziva za filmove o Divljem zapadu a koji se snimaju u Evropi, u Italiji prije svega sa tamošnjim glumcima, često i na Italijanskom jeziku, ovaj žanr je bio nevjerovatno popularan, a Leone je snimio neke zaista velike filmove poput Bilo jednom na Divljem Zapadu. Ali, u ovom remek djelu nije bio Klinta, jednostavno Leone ga nije vidio u bilo kojoj ulozi. Možda je razlog za to njegova ne previše bogata gluma u prethodnim filmovima u kojima je glumio čovjeka bez imena koji je najčešće samom pojavom i neizbježnim cigarilosom u ustima osvajao ekrane, ali za ova film nije bio dovoljno dobar.
Koliko god su filmovi u kojima je glumio postajali popularni i veliki, Klint je smješten u jednu usku glumačku nišu iz koje je bilo teško pobjeći. On je bio simpatični siledžija koji ne govori mnogo ali ubija lako. Kao takav je uletio u veliki projekat ratnog filma sa vestern obilježjima (nešto slično kao ono što je radio naš Šiba Krvavac) u filmu U orlovom gnijezdu (Where Eagles Dare) gdje je glumio sa tada apsolutno najpopularnijim glumcem Ričardom Bartonom (Richard Burton), ali opet ulogu hladnokrvog ubice. Istina, za pravu stvar kao i do tada, ali ipak je bio ponovo u klišeu.
Onda se dešava prilika sa inspektorom Kalahanom ili Prljavim Harijem, krimić koji je potpuno okrenuo dotadašnji pristup ovom žanru, i on je ponovo bio sjajan u toj ulozi, ali je svoju nišu simpatičnog grubijana dodatno produbio, samo je dotadašnju uniformu i pončo zamijenio savremnim odijelom sa kravatom. I dalje tu nije bilo mnogo glume, ali je bilo sjajne akcije i do tada neviđenih scena sa ulica koje su značajno uticale na filmove koji su dolazili. Smjenjuju se u njegovoj karijeri akcioni filmovi, ratni ili opet vesterni, sve do veoma zanimljive uloge u filmu Bjegstvo iz Alkatraza. E, tu je već došlo do značajnog glumačkog napretka, ili je jednostavno režiser imao veće povjerenje u njegove sposobnosti. Ovaj film jeste njegova profesionalna prekretnica jer je već naredne godine snimio svoj režiserski debi Bronko Bil. Ponovo vestern ili bolje reći polu vestern ali film koji malo drugačije gleda na ovaj žanr. Nakon njega su ponovo uslijedili komercijalni filmovi prilično stereotipni za njega. Čini se kao da je na taj način prikupljao sredstva, kako materijalna tako i intelektualna za naredne projekte. Skoro svake godine jedan film, pa opet njegovo ostvarenje Pale Rider, i opet vestern.
Kritika je prilično dobro prihvatila ovaj film, ali ipak je to bilo ponavljanje iako je ovaj film dao neko drugo svjetlo na tu vrstu filmova. Nakon ovog filma je bilo još nekoliko ustupaka-filmova ali se Stari Ker nije predavao, išao je dalje i dalje. Onaj trenutak u njegovoj karijeri koji je bio vjerovatno prelomni jeste film Bijeli lovac-crno srce, film koji su neki kritičari negativno okarakterisali kao neku vrstu rimejka čuvene Afričke kraljice, a on to čini se nije ni krio, želio je da da omaž Hemfriju Bogartu. Nakon ovog filma, koji i nije imao tako loše kritike već naredne godine dolazi njegov oproštaj sa vesternom u obliku filma Neoprostivo (Unforgiven). Uz svoje prijatelje Morgana Frimana i Džina Hekmana on stvara zaista sjajan film u kojem pomalo i samoga sebe ironizuje kao i dotadašnju karijeru. On ovim filmom zatvara vrata svemu što je do tada radio i slijedi magični i maestralni film Mostovi okruga Medison.
Svako ko je pogledao ovaj film je oduševljen njime, ali ako znate ili ste znali prije toga za čitavu karijeru Starog Kera, onda je oduševljenje još veće jer on ovdje stvara jednu prelijepu ljubavnu priču, jednu melodramu koja na bilo koji način ne korespondira sa bilo čime što je on do tada radio. Istina neki malo ciničniji će reći, eh da ali lako je sa Meril Strip praviti takav film, i u pravu su ali samo donekle, jer ovdje se pokazalo da je Stari Ker umio savršeno dobro odabrati saradnike sa kojima će raditi. U Neoprostivom su to bili Morgan Friman sa kojim će stvarati još čuda i veliki Džin Hekman a sada veličanstvena Meril Strip. Od ovog momenta Klin Istvud je bio veliki režiser, a znatno je popravio i svoj utisak glumca. Treba reći i to podcrtati da je on u momentu stvaranja ovog filma imao 65 godina, a imao je snage, volje, hrabrosti da se mijenja i stvara nešto novo i drugačije. To je odlika velikih osoba! Neprestani razvoj i rad na sebi.
Ponovo dolazi nekoliko komercijalnih filmova koje nije on kreirao i koji su očigledno služili kao prikupljanje sredstava za neke nove projekte. Nisu na čast ali nisu bili ni toliko loši, ali Stari Ker je bio već navikao na to da ga malo kritikuju malo hvale, pogotovo što je dolazilo ono nešto sjajno i veličanstveno. Djevojka od milion dolara!!!
Imati hrabrosti i snage da snimi ovakav film, o ženskom boksu, što je tada bio priličan nonsens, o tamnoj strani sporta i zarade kroz njega, o američkom društvu, pogotovo onom najgorem dijelu tog društva, može imati samo veliki čovjek. I to u trenutku kad ima već 74 godine!!! Kakva energija je potrebna za to, kakva istrajnost i posvećenost. Kao i Mostovi ovaj film je remek djelo jednog čovjeka, Starog Kera, koji je ponovo imao veliku pomoć svog prijatelja Morgana Frimena ali i iskru da mladu Hilari Svonk izabere za ovu ulogu. Jednostavno, savršen film!
Svako normalan bi se poslije ovakvog filma povukao, ali ne i on. Osjećajući odgovornost prema društvu u kojem je živio i koje ga je stvorilo, on pravi još jedan sjaajn film Grand Torino. Mračan i težak film (a može li dobar film biti veseo) u kojem se čini se konačno oprašta od Prljavog Harija, on već starac, glumi čovjeka opterećenog rasizmom i svim drugim zalima američkog društva koje nesmiljeno kritikuje svakim kadrom. Prljavi Hari odlazi i napokon gine svojom odlukom a američko društvo ostaje da se samo o sebi brine kako zna i kako umije.
Ponovo je to bio oproštaj od Staroga Kera, ali on se ponovo ne predaje, snima još i to sjajne filmove poput Mule i Cry Macho, i opet ima snage i da glumi, ne stidi se svojih godina, radi ono što najbolje umije, i to mu ide tako dobro. Zanimljivo je da sve češće pleše u filmovima, kada već to nije radio kao mlad glumac, a zašto ne sada jer ples je bijeg u vječnost.
Sada, najavljuje novi film. A ima 96 godina! Nevjerovatno ali sitinito. On pokazuje i dokazuje da je volja i želja presudni faktor ka dugovječnosti jer čemu ona ako ćete biti biljka. Postojite samo dok radite i stvarate, ma šta to bilo. Dugo nam živio i još stvarao Stari Keru!!!!