Killers of the Flower Moon
Mjesečevo cvijeće nije trajnica, ono je sezonsko cvijeće koje prekrije livade Oklahome na kratko vrijeme. Najsličnije je našem Kaćunu ili možda Divljoj orhideji. Uljepša prostrane travnate prostore, pa nestane. Dogodine se ponovo javlja.
Jasna je metafora ovog cvijeća sa Osejdž narodom koji je nekada naseljavao te prostore. Domorodački narodi Sjeverne Amerike nisu bili jedinstveni, kako je to mnogima već poznato, bili su podijeljeni na plemena ili narode sličnih korijena i sa veoma sličnom kulturom. Tokom devetnaestog vijeka su bili surovo progonjeni i uništavani kako bi se njihova zemlja, na kojoj su živjeli, privela kulturi bijelog čovjeka. Osejdž narod je doživio istu sudbinu, proganjani su iz svojih južnijih postojbina nekoliko puta, a onda su napokon doživjeli smiraj kada im je dodijeljena neplodna zemlja u današnjoj Oklahomi, kao prinudni rezervat. Ali, spletom okolnosti i naletom industrijske revolucije, jalova zemlja je ipak imala neke darove za njih, izobilje nafte. Oni su najednom postali nevjerovatno bogat narod, u materijalnom smislu kulture bijelog čovjeka.
Ne brinite, sve ovo iz prethodnih redova vidite i spoznate u nekoliko prvih minuta filma, dakle ne otkrivam mnogo o samoj radnji, iako, sama radnja filma nije toliko nepoznata. Sam naslov otkriva i ima dvostruku metaforu. Ubice Osejdž naroda odnosno ubice cvijeća koje ga predstavlja ili ubijanje zemlje same.
Martin Skorceze je poznati i priznati filmski umjetnik u ozbiljnim i zrelim godinama. On je pripadnik čuvene generacije američkih filmskih stvaralaca sa početka 70tih godina XX vijeka. Ispisnik sa Spilbergom, Brajnom de Palmom, Frensisom Fordom Kopolom i još ponekima. Čak i prosječni poznavaoci filma znaju da su ovi režiseri „crem de la creme“ savremnog filma. Skorceze je jedan od njih, vjerovatno jedan od najvećih ikada.
Nekako kasno sam čuo za ovaj film, nisam bio u toku, prosto nevjerovanto ali je tako. Onda jedan dan na meni omiljenoj radio stanici (neću reći kojoj, jer oni ne žele mene da reklamiraju pa neću ni ja njih ::))) voditeljica Danka se raspričala (kao i uvijek, ali je zanimljiva) o tom filmu. Spominjala je remek djelo, valjda je negdje pročitala da ga takvime krste, ali se najviše zadržala na trajanju filma od tri i po sata. Rekla je nešto kao, „ko još može da izdrži toliko trajanje odnosno mirno sjedenje“ i tako u tom tonu. Elem, ona je bila malčice iznervirana tom činjenicom, a mene je upravo ta činjenica privukla gledanju. Istina, gledao bih ja taj film i da je mnogo kraći, ali ovo me je zaista zainteresovalo jer prosto vjerujem da nema dobrog filma od sat i nešto (može da bude ali ne tako često) nema dobre knjige ispod dvjesto tristo strana, šta više, ako je i obimnija tim bolje. Moj primitivni rezon (fini čitači i gledači će naravno pomisliti da sam ja sirov i primitivan jeerrr, zaboga… u kratkome je srž :(() jeste, da pravi veliki roman mora da bude pomalo i dosadan u prvih pedeset strana, nešto slično je i sa filmom. Dakle, pogledao sam film, do kraja. Istina je, tu se slažem sa Dankom, da bi u bioskopskim projekcijama ovaj film trebao imati pauze. Nešto kao intermeco ili interludijum, pa da se publika malo prošeće. Time je, čini mi se, Skorceze namjerno gurnuo publiku malo u prošlost kada je to bilo sasvim normalno, kao u pozorištu. Prvi čin, drugi čin itd… A istovremeno, ovako velika priča je trebala prostor i vrijeme da se ispriča.
Nije Skorcezeu ovo novina, njegovi filmovi redovno traju dva, dva i po sata a poneki i čitava tri i po sata, baš kao i ovaj ili The Irishman, na primjer. I to nije ništa iznenađujuće ako iole poznajemo Martinovu filmsku poetiku. On je filigranski detaljista koji razrađuje radnju i likove do savršenstva. I opet, nije dosadan! Ako se sjetite Radovana III i dragog nam Zorana Radmilovića kada u jednoj sceni opisuje naše filmove iz Crnog talasa, pa kaže: “Onda se gledaju u oči i ćute, puše i ćute i tako u nedogled.“ Dragi, dobri Zoran je na ovaj način kritikovao naš Crni talas, ali, čini se da je Martin Skorceze dobro prostudirao te naše filmove koji su i pored povremene dosade bili sjajna avangarda. Ipak Martinove duge scene ne traju u beskraj, glumci se istina gledaju dugo u oči, povremeno i puše, ali to uvijek ima svoju svrhu.
Film je nastao prema istoimenom romanu koji je opisao istinite događaje sa početka XX vijeka u Oklahomi. Nesretni Osejdž narod je bio suočen sa okrutnim kapitalistima koji nisu birali način kako da im otmu zemlju i naftu koja je tu izvirala u ogromnim količinama. Ništa tu nije novo, ništa tu nije neuobičajeno za divlji, divlji zapad, ali ono što fascinira jeste lakoća i jednostavnost ubijanja, ponekada čak i sebi veoma bliskih srodnika ili prijatelja, a sve zarad malo nafte i dolara. Da parafraziram jedan naslov, ovaj film bi se mogao nazvati „Nepodnošljiva lakoća ubijanja“.
Martin Skorceze je rođen u Maloj Italiji u Njujorku. Samo ime i prezime govori o njegovom porijeklu. Već godinama, tačnije sve od 1976. godine od „Taksiste“ sarađuje sa Robertom de Nirom, još jednim Italijanom iz Njujorka. Čini se da bez njega ne umije da napravi dobar film. Sada, kada je i Leonardo de Kaprio sazreo u potpunog glumca, čini se da ni bez njega ne može, i u pravu je.
Oba pomenuta glumca su maestralno odigrali svoje uloge. De Niro je i prije igrao negativce, ali čini se nikada tako metodično kao sada. Doveo je licemjerje i bezdušje do savršenstva u svojoj ulozi. De Kaprio je opet, na žalost svojih ženskih fanova, uspio da se poružni u ulozi naivnog i glupog red neck-a do te mjere da vam je na kraju, pored svih odvratnih stvari koje čini u filmu, ipak pomalo žao takvoga odvratnog glupaka. Nema sumnje da će obojica biti u nekoj od konkurencija za nagrade, ali moje mišljenje je da su oni samo sjajno obavili svoj zanatski dio posla. Ništa više od toga. Iako je to toliko dobro, da mnogi mogu samo da sanjaju taj nivo umjetnosti performanse.
Ipak, nešto ne štima, nešto nije kako treba. Možda, možda će vrijeme pokazati da je ovo ipak Martinovo remek djelo, ali čini mi se da nije. Sjajan film, i te kako vrijedan gledanja, ali nije remek djelo. Zašto? Možda se odgovor krije u samoj filmografiji Martina Skorcezea, jer je on tokom godina napravio neke zaista sjajne dokumentarne filmove. U ovom filmu ima mnogo dokumentarnog, ne samo u scenariju i priči nego i u samoj njegovoj filmskoj priči. Iako je i te kako dobro psihološki razvio sve likove (De Kaprio, de Niro i Lili Gladstone prije svih) možda je malo previše dokumentarnog u ovom filmu za bolji utisak o njemu. A možda je ovaj film malo zakasnio? Možda, da se pojavio prije 30-40 godina ili čak i malo više, možda bi on tada postigao pravi uspjeh i svoju pravu namjenu, ovako je to ipak samo jedan dokument o stradanju, ali nema onu snagu Šindlerove liste iako govori o sličnim temama, o istrebljenju i uništenju jednog naroda.
Marin Skorceze je sjajan režiser, jedan od najvećih ikada. Pored zaista maestralne režije tokom cijeloga filma, meni se ipak najviše dopao kraj ili epilog. Tokom tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka u Americi je bila veoma popularna radio drama. Sjećate se Orsona Velsa i „Rata svijetova“? E, Martinu je na pamet došlo da on na takav način završi film. Pošto se tokom ovog velikog materijala pojavio ogroman broj likova, karaktera a njihove sudbine nisu doživjele svoj konačni rasplet, Martin nam je na kraju filma upriličio jednu radio dramu, koja se odvija u nekom pozorištu, pred publikom ali ide i uživo u etar, da to raspetlja i pojasni na samome kraju. E, po mome skromnom mišljenju, ovo je estetski vrhunac filma u kojem se javlja i sam režiser sa malom rolom. On to voli, kao nekada Hičkok, da se na kratko pojavi u svome filmu, da mu da nešto kao pečat originalnosti.
Još jedna sjajna stvar u ovom filmu je muzika. Skorceze je odličan poznavalac savremene muzike, radio je neke velike filmove kao što je npr. The Waltz, petljao po Woodstock-u, veoma često koristio alternativnu muziku, sada je sve to lijepo sklopio u priču ispod priče. Podsjetnik za ljubitelje muzike, J.J. Cale je rođen, odrastao i živio u Oklahomi, tačnije u Tulsi. Na neki čudan način Skorceze mu je u ovom filmu dao lijepi omaž, jer je koristio muziku na kojoj je Cale stasao, stari i prastari kantri i bluz iz tih krajeva. Robi Robertson je svu ovu lijepu muziku savršeno uskladio, nenametljivo ali veoma upečatljivo, tako da savršeno dobro funkcioniše u ovom filmu.
Da li je ovo dobar film, vrijedan gledanja? Za mene je ovo bogohulno pitanje, jer svaki film vrijedi gledanja, bar do nekog dijela dok mu ne kažete „E, ‘ajde ne s…i više“.
Ovaj film ćete odgledati do kraja (žao mi je Danka, ipak ćeš malo da se strpiš na stolici :))) i on to zaslužuje u svakom pogledu. Da li ćete misliti o njemu da je remek djelo? E, to je već stvar ličnog ukusa i ličnih standarda djela. Ja ne mislim da jeste, ali da se mora odgledati, mora!!! Uživajte.