VELIKI RESET – o petrodolaru (Odbrana i posljednji dani)
Vrlo često imamo priliku da čujemo ovaj izraz u raznim upotrebama, o dobrim ili lošim stranama njegovog veličanstva petrodolara. Kako smo uobičajeno kratke pameti i loše memorije pamćenja J, nije zgorega malo se prisjetiti kto je to i što je to petrodolar.
Toliko uobičajen izraz ili naziv da je postao skoro pa inačica ili svakodnevnica, mnogima se čini da je to u stvari neka zasebna svjetska valuta, nešto posebno nešto sui generis. A nije! Riječ je o istom onom američkom Uncle Sam dolaru, istom papiru istoj moneti, aaalliiii sa nešto drugačijom komponentom. Da bismo ga shvatili i razumjeli, moraćemo ipak da se vratimo malčice u prošlost.
Američka Centralna banka ili FED je osnovana krajem 1913. godine, nekako zgodno i na vrijeme, upravo pred Veliki rat. Bilo je malčice čudno pa čak i demode da jedino ova velika zemlja Zapada u to vrijeme nema Centralnu banku pa su se oci nacije odlučili da prvo ispitaju ovu temu što je dovelo do dvogodišnje ekskurzije nekih senatora po Evropi, da oni vide kako se to u stvari radi tamo. Šta su oni za te dvije godine čuli teško je reći, možda za neki novi veliki rat u najavi, ko bi ga znao, uglavnom, oni su se po povratku požurili i osnovali FED. Ova odluka ili čin je bio veoma lukrativan potez u narednim godinama pošto su SAD uskoro postale najveći ratni snabdijevač sila Antante, a usput i nekih drugih. Ulazak SAD u taj rat 1917. godine, je bio čista zaštita velike investicije (ne daj Bože da pobijede oni drugi, pa odoše naše pare).
Na kraju tog rata ekonomija SAD postaje jedna od najvećih, što zbog razvoja i trgovine što zbog slabljenja nekih drugih ekonomija uništenih u ratu. Tokom dvadesetih godina XX vijeka ogromne količine novca su se slijevale na Vol Strit (Wall Street) kao posljedica ratnih kredita i reparacija. Tako fascinantan zamah finansija je vodio ka enormnom razvoju nauke i tehnike, ali i berzansko špekulativnih aktivnosti, što je na kraju 1929. godine dovelo do finansijskog kraha berze a potom i do neviđenje recesije koja se pretvorila u dugogodišnju depresiju. Šta da se radi, kombinacija velikih para, alavosti, neznanja i krajnje bahatosti oličene u gramazivosti je skoro uništila tu državu.
Neposredno pred Drugi svjetski rat Sjedinjene američke države su važile za regionalnu silu, kako vojno tako i ekonomski. Pogotovo ekonomski, jer je Velika depresija tako žestoko pogodila zemlju Hrabrih i ponosnih da je gotovo uništila privredu pa i državu. Dakle ništa više od regionalne sile, ni pomena od svjetske ili nečeg više. Neki cinični i maliciozni ekonomski istoričari čak tvrde da je jedini spas za američku privredu u tom trenutku bio ulazak u novi rat. Neki idu čak toliko daleko da misle kako je napad Japanaca u Perl Harburu bio dočekan kao olakšanje za neke dijelove establišmenta ove divne velike zemlje. Da li su zaista obavještajni kanali znali za dolazak japanske flote i njen napad a nisu preduzeli ništa, to će ipak ostati za neku drugu priču, ali ono što jeste istina, da je oporavak američke privrede poslije Velike depresije počeo upravo nakon ulaska ove zemlje u rat kojim je došlo do potpunog upošljavanja stanovništva (uz 10 miliona vojno angažovanih) što je vodilo ka enormnom bogaćenju ratne privrede koja je proizvodila što za svoje potrebe što za potrebe saveznika.
Iako iz opšte istorije znamo, ili mislimo da znamo, da su se glavni politički sastanci i dogovori tokom tog rata desili u Teheranu i Jalti (znate ono Ruzvet-Staljin-Čerčil) na kojima se odlučivalo o političkoj mapi svijeta nakon rata, bio je još jedan veliki, ali malo manje poznati sastanak u Breton Vudu, Nju Hempšir, SAD (Breton Wood, New Hampshire). Ovaj sasatanak je u stvari bio mnogo značajniji od prethodna dva, jer se odlučivalo o novom ekonomskom poretku u svijetu nakon rata. Kako je blokovska podjela svijeta odmah nakon rata razdvojila svijet i podijelila ga, ispalo je da je Breton Vud bio sastanak na kojem je dogovorena budućnost Zapadne civilizacije. Ne bismo ovdje širili o dometima i zaključcima ove velike konferencije, biće dovoljno reći da su tada osnovani Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija. Malo li je? Ipak, najvažniji dogovor je postignut oko jedne stvari: Zlatni monetarni standard.
Dogovoreno je da se uspostavi vrijednost od 35 dolara za jednu uncu (ili 28.3495231 grama) čistog zlata. Dakle, utvrđena je stroga vrijednost dolara, a šta sa ostalim monetama, pa neće valjda svi koristiti dolar? Ne, ostale monete, funte, marke, franci i ostali andraci će da se prilagođavaju dolaru i postavljaju svoju vrijednost prema njemu. Da bi to bilo moguće i korektno, sve zemlje svijeta će da prebace sve svoje zlatne rezerve u Njujork, na čuvanje u specijalnoj banci FED-a. Dakle sve zlato svijeta će biti na jednome mjestu. Zanimljivo zar ne, zar vam se ne navlači kiselkast osmijeh na lice dok ovo čitate? Ako mi ne vjerujete, pogledajte film Umri muški 3. dio. Znate ono kada se Brus Vilis i Semjel Džekson vozikaju po Njujorku u Jugu 45. E, u tom filmu je vjerno prikazano skladište svjetskog zlata koje se nalazi veoma duboko ukopano u magmatskoj stijeni na Menhetnu. Naravno da je film apsolutna fikcija i maštarija, ali prikaz skladišta zlata je vjerna kopija, jer su se producenti potrudili, pošto dole nije dozvoljeno snimanje, da u turističke ture pošalju crtače sa odličnom memorijom (pamćenja J) kako bi nakon posjete vjerno nacrtali scenu. I kao što možete vidjeti u filmu, zlato se nalazi u metalnim kavezima, kao šupicama nekim, na kojima piše ime zemlje porijekla. Simpatično, ali potpuno pogrešno, jer to je već neko drugo vrijeme, a mi tragamo za nečim drugim.
Decenije poslije Drugog rata su bile vrijeme sreće za SAD. Svi svjetski tokovi novca (osim istočnog bloka, ali ko za njih mari) su tekli ka Vol Stritu. Ovo je bilo vrijeme Zlatnog standarda u moneranoj politici ali i zlatnog standarda u američkom društvu. Sve je bilo med i mlijeko, doduše, bilo je tu i nekih ratova, Koreja, Vijetnam i slično, ali šta da se radi, zahuktala vojna industrija nije željela u penziju, oni su idalje proizvodili i proizvodili, a nekako se moralo to oružje potrošiti. Onda su počeli problemi, prvo su zemlje OPEK-a (to je ona organizacija zemalja izvoznica nafte) odlučila da je sramno malo prodavati naftu za 3 dolara po barelu (208 litara) pa su, sram ih bilo, u kratkom vremenu poskupjeli naftu na čak 12 dolara po barelu a potom i više. Možete li da zamislite šok kada neka roba odjednom poskupi 4 puta? Možete, naravno da možete danas, ali to su bila lijepa vremena, a ne kao danas.
Naglo poskupljenje nafte, ogromni akumulirani troškovi za ratove, pogotovo za onaj u Vijetnamu, doveli su slabljenja dolara. Državni budžet je počeo da se puni na kredit, a odnos dolara i zlata nije više bio isti, štaviše, vrijednost dolara je naglo pala. Vidjevši šta se događa, zemlje koje su pratile dolar i Zlatni standard su počele da odustaju od njega, prvo Njemačka, sram ih bilo pa toliko su učinili za njih, potom i Francuska, koja je čak poslala svoj ratni brod u Njujork da pokupi njihovo zlato, a potom i svi ostali. Sve ovo se dešavalo tokom šezdesetih godina, prvo naftni šok a potom i pad zlatnog standarda (sada ga više ne pišemo velikim slovom). SAD su bile u šoku, inflacija je naglo skočila, lagano se uvlačila recesija, a oni su ostajali bez svjetskog zlata kao i bez tokova novca, nešto se moralo učiniti.
Za razliku od današnjeg vremena, SAD su tada imale veoma veoma dobru diplomatsku službu, jednu od najboljih, dobro obrazovanu, elokventnu i pametnu. Oni tada, dakle diplomate, sa posebnim akcentom na tadašnjeg državnog sekretara tj. Ministra vanjskih poslova sklapaju dogovor sa Saudijskom Arabijom, najvećim proizvođačem nafte na svijetu, o prometovanju nafte isključivo u dolarima, tačnije, da ne može biti kupljena bilo koja nafta od bilo koga osim u američkoj valuti. Genijalno!!! Petrodolar je rođen, te 1971. godine. Dakle petrodolar je mehanizam a ne moneta, to je sistem trgovanja najtraženijim svjetskim mineralom isključivo u US dolarima. Pitate se pa šta, šta fali da se kupuje u dolarima? Pa ništa, to je sasvim ok, samo što u tom slučaju morate otići do Vol Strita i kupiti te iste dolare da biste kupili naftu, a ona vam zaista treba. Dakle vi kupujete dolare po cijeni koju vam tamo neko postavi, ili npr. Prodajete im robu za dolare da biste ih dobili, ali po cijeni koju vam tamo neko postavi, a ne po cijeni koju ste vi zamislili. Pa šta ste mislili, da možete prodavati vašu pšenicu, rakiju, ugalj, željezo i slično kako vi hoćete, e pa neće da može.
Mnogi analitičari su se utrkivali da pokažu i dokažu moć i snagu SAD- Šta je to što ih izdvaja od ostalih? Sjajne tehnologije, odlična organizacija društva, vojni potencijal i superirornost, brojnost nacije, ogromna teritorija? Ne, ništa od toga, iako i sve ove komponente imaju svog udjela u snazi ove divne velike zemlje, ali najveća snaga i najveća moć jeste upravo u petrodolaru, u monopolu nad svjetskom trgovinom naftom. Dominacija svjetskom politkom je upravo omogućena ovim mehanizmom, jer je stvoren perpetum mobile mehanizam koji je kreirao novac, moć i bogatstvo čak i kada država spava i odmara.
Bilo je pokušaja da se izvrda petrodolar, da se trgovanje naftom okrene u drugom pravcu, ali nekako nije išlo, petrodolar se nije dao. Sjetimo se pokojnog pukovnika Gadafija koji je pokušao da se okrene evru i da svu svoju naftu prodaje u toj valuti, i poznato vam je šta se desilo. Slično je bilo u Južnom Sudanu kada su Kinezi uložili velike pare na izgradnju naftovoda do istočnih obala Afrike. Ali, ništa od toga. Da ne pominjemo druge naftovode i plinovode kao što je bio Južni tok i slično, redovno su te ideje propadale… sve do sada.
Kada se ostrašćeni analitičari prepiru oko sadašnje svjetske situacije sa posebnim akcentom na Ukrajinu, redovno se stavljaju na jednu od strana, braneći jednu a drugu oštro osuđujući. Jedni su žestoko protiv Rusije a drugi svom silom protiv Ukrajine, a narod stradava. U međuvremenu, tokom tog tragičnog sukoba ispod radara javnosti prolaze neke veoma važne informacije. Kao ona o potpisanom dugogodišnjem ugovoru između Kine i Saudijske Arabije o trgovanju naftom, ALI u kineskom juanu. Mnogi nisu ni primijetili da je kao reakcija na žestoke sankcije Rusiji od strane većine zapadnih zemalja ruski predsjednik potpisao ukaz o trgovanju ruskom naftom i plinom ISKLJUČIVO u ruskim rubljama. A kao šlag na tortu je isti predsjednik potpisao ukaz o vezivanju ili fiksiranju vrijednosti rublje za zlato. Dakle, uveo je defakto Zlatni standard ruske rublje kojim joj je fiksirao vrijednost a samim time i značaj. Sada neko ko želi da kupi rusku naftu ili plin mora da proda nešto istim Rusima, ali za koje novce odnosno kolika je vrijednost te robe? Može li se sada reći evo moj Reno ili Mercedes vrijede 100 000 evra, ili ćete morati malčice da smanjujete cijenu svoje robe da biste uopšte došli do rubalja kojima ćete opet moći da kupite prirodni gas i naftu?
Petrodolar je već dobrano izgubio na vrijednosti, mnogo je pobunjenika koji već odavno žele da se izvuku iz njegove sjenke. Svim velikim učesnicima u svjetskoj trgovini (male i tako niko ništa ne pita, oni samo treba da zauzmu stranu i plješću do imbecilnosti) je jasno da je moć petrodolara znantno umanjena, i da je njegova budućnost neizvjesna. Otuda i ovi pokušaji sa vještačkim kriptovalutama, ali sve to nema smisla i dugovječnosti nego isključivo mogućnost brze zarade (ili gubitka) u vrlo riskantnim kratkoročnim špekulacijama. U ovom trenutku se čini je budućnost svjetske trgovine (ako neka budala ne pritisne dugme) u nekim drugim aktivnostima i pravcima, čini se da se ravnoteža moći seli na istok, a ako ne bude nekog konkretnijeg dogovora neke nove Jalte i Breton Vuda, budućnost je u robnoj razmjeni dobara gdje će se novac koristiti isključivo kao lokalno sredstvo plaćanja, jer pojava neke nove petro valute teško da je moguća. Zamislite samo, petrojuan ili petrorublja, teško zar ne.
U međuvremenu svjedočimo o Odbrani i posljednjim danima petrodolara, tamo u Ukrajini ali i na drugim frontovima, i sve to uz najbolji album YU Rock muzike i jednog od najboljih pisaca koje smo imali.
